Kerux

Poruka pustinjske kušnje

2012-02-25T10:30:00.001-08:00

Ljudska religija funkcionira poput kotača. Nakon maskenbala na red dolazi tzv. korizma, period do uskršnjeg blagdana. U tim danima čuju se ovakve izjave: "Odrekao sam se cigareta, kave, kolača, slatkiša, alkohola ..." i slične besmislice koje samo pokazuju visok stupanj zavedenosti nacije. Mali postotak je upoznat da njihovo odricanje ima kao nekakve veze s Isusovom pustinjskom kušnjom, ali nemaju otkrivenje pravog smisla. Prije spomenuta većina sve to sagledava u humanističko - religioznom kontekstu koji je protivan Božjoj volji.

Isusova kušnja nema izravne veze s hranom. Znamo iz biblijskog izvještaja da je Sveti Duh odveo Isusa u pustinju kako bi ga kušao sotona. Budući da nije jeo četrdeset dana prva kušnja bila je vezana uz pokušaj da uporabom božanskog autoriteta sebi priskrbi hranu. Nakon toga uslijedili su su sotonini pokušaji da Isusa navede na iskušavanje Boga i zadobivanje vlasti nad svijetom u zamjenu za štovanje Eona ovog svijeta.

Prava bit pustinjske kušnje jest u tome da je Isus imao čvrstu i nepokolebljivu vjeru u pisanu Božju riječ. Nakon što je uporabom mača Duha porazio sotonu, Isus je iz pustinje izašao sa silom Duha. Oni koji robuju ljudskoj tradiciji ne znaju što uči Pismo. U korizmeni period ulaze i prolaze u neznanju, a u neznanju i izlaze iz njega. I tako se kotač vrti do sljedećeg religioznog festivala. Ukoliko želimo ugoditi Bogu onda moramo početi slijediti Krista. To znači nasljedovanje Njegove vjere u pisanu Božju riječ. Ona nam mora postati životni standard.

2011-12-25T00:17:00.000-08:00

Danas Isuse

... dok te vrijeđaju i ponižavaju umanjenicom božić

... dok te prikazuju kao bespomoćnu glinenu bebu u jaslicama

... dok drže ljudsku tradiciju

... dok održavaju religiozan festival

Tvoja Crkva proklamira

... da si Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Gospodin i Spasitelj

... da si Svemogući Bog, Gospodar neba i zemlje

... Onaj koji će suditi žive i mrtve

... da će držati tvoju riječ i neće se odreći tvojeg imena

... da će se boriti za vjeru koja je predana svetima

i moli

... da tvoj Duh dokaže zabludu s obzirom na grijeh

... pravednost i sud

... kako bi se ljudi obratili od grijeha

... priznali tvoje Gospodstvo i uskrsnuće

... zazvali tvoje ime za spasenje

... bili rođeni od vode i Duha

... i primili život koji samo ti možeš dati

... život utemeljen na istini tvoje riječi

... i sili Svetog Duha

... kojeg daješ onima koji ti se pokoravaju

... u poniznosti srca

Gdje ste ovih dana, molitveni ratnici?

2011-12-24T05:10:00.000-08:00

Mi živimo u zemlji gdje sotona drži ljude u ropstvu ponajviše kroz ljudske nauke i prakse koje imaju kršćanski predznak, ali u srži su antikršćanske (čitaj: protivne generalnom učenju Božje riječi). Božić je, prema izravnom priznanju katoličkih glavešina, najveći blagdan te religije. Uistinu, blagdan božića u praksu je uvela katolička crkva i zato nema mjesta čuđenju da su božićarenjem opsjednuti pripadnici katolicizma. Za duhovno mrtve ljude to je idealan blagdan. Puna su im usta Krista, izrađuju jaslice gdje polažu glinenu bebu koju zovu mali Isus, sade pšenicu, peku kolače i odlaze na mise. Pri tom ih nije briga što je sve vezano za taj blagdan protivno učenju Pisma, nije ih briga što je božić zapravo kristijanizirani blagdan starog svijeta u kojem se štovalo demonsko božanstvo Sol, nije ih briga što Gospodin Isus nije dao zapovijed da se svetkuje Njegovo tjelesno rođenje, nije ih briga da apostoli i zabilježeni vjernici nisu svetkovali taj blagdan ... a realno gledajući i zašto bi ih bilo briga? Imaju svoju religiju i duhovno stanje im je ionako takvo da ih u praksi kroz ostatak godine nije briga za bilo koji standard Božje riječi. Dvadeset petog prosinca ljudi su grešni i odvojeni od živog Boga kao i bilo koji drugi dan u godini. Blagdanski igrokaz u režiji religioznih duhova služi kako to ne bi uvidjeli, obratili se i izbavili iz mreže onog koji ih žive drži u ropstvu da vrše njegovu volju.

Vjernici iz reformiranog i karizmatskog miljea često ističu katolička krivovjerja i oslonac na ljudske nauke i prakse koje su protivne učenju Pisma. Problem je u tome što upozoravaju na ono u čemu i sami sudjeluju. U čemu je razlika između advetskog vjenčića koji je na kućna ili vrata crkvene dvorane objesio katolik ili pripadnik neke reformirane crkve? U čemu je razlika između okićene jelke nekog katolika i reformiranog vjernika? U čemu je razlika između katoličkog crkvenog zbora ili nekog reformiranog čiji izvođači pjevaju božićne pjesme i pri tom na glavama imaju kapice Djeda Mraza, a povrh svega, koje li ironije, nadjevaju imena sastavima kao bez kompromisa i sl? U čemu je razlika kad blagdan božića čestita kardinal Bozanić ili pastir reformirane crkve? U čemu je razlika kad si katolici međusobno čestitaju božić i kad to čine pripadnici reformiranih crkava? Ne postoji nikakva razlika! Isti duh djeluje na obje skupine! Ukoliko je krivo kad katolici robuju ljudskim predajama i blagdanima, onda je krivo i kad to čine pripadnici reformiranih crkava. Njihov je problem što su vrlo često licemjerni po tom pitanju i drže dvostruke standarde. Katolicima prigovaraju da je to krivo, a kad oni čine istu stvar onda to nazivaju slobodom u Kristu.

Stara izreka kaže da trebamo jako pažljivo slušati što ljudi govore, a još pažljivije što čine. Zadnja tri posta bila su vezana za krivovjerja o duhovnom ratovanju. Pogledajte danas i sutra vrata crkvenih dvorana i zapitajte se kako se u duhovno ratovanje protiv religioznih demona uklapaju adventski vjenčići, jelke, čestitanje božića, božićni koncerti i ostala djelovanja koja nadahnjuje upravo taj duh. Kako se katolicima može spočitavati robovanje ljudskim tradicijama, a s druge strane se svetkuje najveći blagdan te iste religije? Zato je zabluda reformiranih daleko dublja i opasnija od katoličke. Navodno se bore protiv nečeg, a sami su do grla još uvijek zakopani u katolicizam. Nema kruha od reformacije, zato što je to samo frizirani katolicizam. Jedina nada i izbavljenje je u temeljitom obraćenju, a ono u ovom slučaju znači ovo: odbacivanje svih utjecaja ljudske religije, od blagdana, do crkvenog ustroja, ekumenizma, saveza s državom i dr. Reformacija nije rješenje, nego dio problema! Rješenje je život na temelju Božje riječi, bez kompromisa i fige u džepu!

Dobrodošli lažni proroci i učitelji III

2011-12-11T03:13:00.001-08:00

Dvadeset šestog studenog ove godine na kninskoj tvrđavi okupili su se predstavnici različitih crkava reformacijske baštine. Njihov cilj bila je zastupnička molitva za Hrvatsku, a sve je bilo začinjeno primjenom postulata duhovnog ratovanja. Ovaj molitveni skup samo je potvrdio biblijsku istinu da krivo učenje proizvodi krivo djelovanje, bez obzira što je iza svega vjerojatno stajala dobra namjera.

Jedan od krivih pogleda na duhovne stvari koji promovira New apostolic reformation jest pokušaj da se Božje djelovanje u Izraelu za vrijeme Starog saveza prenese na poganske nacije u Novom savezu. Trebamo znati da su Židovi u Starom savezu bili izabrani Božji narod s teokratskom upravom. Način na koji se Bog njima obraćao nije primjenjiv na današnje države zato što nemaju nikakvih dodirnih točaka. Poganske nacije nisu u savezu s Bogom, zato što je taj oblik bio rezerviran isključivo za Izrael.

Inicijatori molitve na kninskoj tvrđavi istaknuli su stih iz Ezekiela 22:30 "Tražio sam među njima nekoga da podigne zidine i stane na proboje preda mnom u obranu zemlje, da je ne zatrem ...", a govornici su se tijekom molitve pozivali i na neke druge slične stihove, uvjeravajući slušatelje da postoji paralela s današnjim vremenom, tj. Hrvatskom u ovom slučaju. No je li to uistinu tako? Kad su stari Izraelci kršili savez s Bogom u formi idolopoklonstva, mnogoboštva, miješanja s kulturom poganskih naroda koji su ih okruživali i slične devijacije, redovito ih je sustizao Božji sud. U pravilu Bog ih je prije toga upozoravao kroz proroke, iako najčešće nisu slušali njihovu opomenu. Prorok je u Starom savezu bio vrsta membrane između nadolazećeg Božjeg suda i pripadnika Božjeg naroda koji je griješio.

Današnje države sačinjavaju pripadnici poganskih naroda. Membrana koja stoji između njih i pravednog Boga jest osoba Isusa Krista, Njegova zastupnička smrt na križu, uskrsnuće od mrtvih i služba Velikog svećenika koju obavlja sjedeći Ocu s desne strane. Kanal kroz koji Krist odašilje poruku grešnim ljudima iz poganskih nacija jest Njegova Crkva. To nisu denominacijske institucije nego otkupljenici koje je svojom milošću spasio, ponovno rodio, krstio u vodi i Duhu i ugradio u svoje Tijelo, oni koji vjeruju i primjenjuju cjelokupnu istinu Pisma, a ne ljudske tradicije i nauke.

Poruka koju Krist odašilje kroz svoju Crkvu je od vremena Njegove zemaljske službe i ustanovljenja Crkve kroz prvu apostolsku momčad uvijek ista: ""Pozivajte grešnike da se obrate i vjeruju u mene, propovijedajte Evanđelje svim narodima!" Nije loše samo po sebi okupljati se na brdima iznad gradova ili tvrđavama, ali postaje loše i diskreditirajuće kad ne postoji ispravno razumijevanje ili se tvrdoglavo primjenjuju nebiblijske nauke. Tako se na snimci s tvrđave čuje kako govornik "veže" sotonu iznad Hrvatske i zapovijeda mu da pusti s istoka, zapada, sjevera i juga narod koji bi kao trebao biti spašen u Kristu. Jeste li negdje pročitali da je Isus za vrijeme bdijenja na uzvišicama "vezao" sotonu kako bi pustio zavedene pripadnike Židovskog naroda? Jeste li negdje pročitali da je Isus dao takvu zapovijed svojim sljedbenicima za buduće vrijeme (čitaj: vrijeme od Njegovog uznesenja u nebo do drugog dolaska)? Jeste li pročitali u Knjizi Djela ili poslanicama da je neki apostol ili zabilježeni vjernik tako djelovao? Kakvo uporište u Pismu postoji za tezu da mi sotoni možemo naređivati da nešto učini, ne računajući primjenu autoriteta kroz istjerivanje zlih duhova i ozdravljenje bolesnika? Ovo zadnje spomenuto nema nikakve veze s onim što pobornici duhovnog ratovanja čine.

Otkud vjerovanje da sotona ima moć da nekoga drži ili pušta iz ropstva plus već spomenuto vjerovanje da mu Crkva može naređivati da to čini. To su opasna krivovjerja i potpuno nerazumijevanje Pisma. Sotonina vlast u ljudskom životu temelji se na duhovnoj smrti koja vlada u srcu i statusu grešnika u Božjim očima. Upravo zato je Isus zapovjedio da se propovijeda ljudima da se moraju obratiti od sotonine vlasti k Bogu plus sve ono što to podrazumijeva. Poruka mora doći u uši grešnika, a to se neće dogoditi kroz "vezanje poglavarstava i vlasti" ili naređivanje sotoni da pusti grešnike. Nakon što grešnik čuje Evanđelje, ponizi se pred Bogom, obrati se od grijeha, ponovno rodi, prizna Kristovo Gospodstvo, uzvjeruje u Kristovo uskrnuće, zazove Isusovo ime za spasenje i bude kršten, tada sotonina vlast u njegovom životu automatski biva skršena, a uspostavlja se Kristova vlast kroz djelovanje Svetog Duha. Tako se odvija spasenje u ljudskom životu, a jedini kanal kroz koji može doći je propovijedanje Evanđelja plus sve ono što je u to uključeno (ozdravljanje bolesnika, istjerivanje zlih duhova i uskšavanje mrtvih). U mnogim biblijskim izvještajima vidimo da su ljudi ušli u Krista i kroz spomenuto. Nitko nije ušao kroz tehnike duhovnog ratovanja koje nam danas prodaju gurui iz različitih službi i njihovi zasljepljeni sljedbenici u Hrvatskoj i svijetu.

Sudionici molitve na tvrđavi kao da su se natjecali tko će više vaditi Božju riječ iz konteksta ili primjenjivati krivovjerni nauk. Tako je jedan od sudionika u uvodnom govoru prije molitve rekao slušateljima da nam Biblija kaže kako mi možemo nešto otključati, ali i nešto zaključati. Biblija to nigdje ne kaže, ali kad sudionike ponese atmosfera to je izgleda malo kome važno. Izvrtanje konteksta i korištenje Isusovih riječi za svrhu koju nisu namijenjene posebno je primjetno u stihovima iz Mateja 16:19 i Mateja 18:18 Zanimljivo, na Isusovim riječima iz šesnaestog poglavlja izgrađeno je krivovjerje katolicizma o Petrovom papinstvu, a čini se da se i reformirani spotiču, iako u drugom smjeru. Tako oni Isusove riječi upućene Petru "da što god sveže i razriješi na zemlji, bit će svezano i razriješeno na nebu" koriste kao argument i temelj djelovanja da Crkva može svezivati demonske sile u svrhu duhovnog ratovanja, ili svezivanjem ili razvezivanjem utjecati na neke događaje na zemlji. Ovakva zastranjenja u tumačenju događaju se zato što se slijepo slijede lažna učenja i ne istražuje se kroz Pismo ispravan kontekst. Isusove riječi iz šesnaestog poglavlja niti u najširem mogućem kontekstu nisu izrečene za svrhu borbe protiv demonskih sila u zračnim prostorima. To su izmišljotine neukih izvrtača Pisma iz pretežno američkih faith krugova. Isusove riječi upućene Petru vezane su za primjenu apostolskog autoriteta u ustanovljavanju ispravne doktrine u začetku Crkve Novog saveza i rješavanju spornih pitanja nastalih unutra novoosnovanih crkava.

Tako se i Isusove riječi iz osamnaestog poglavlja koriste kao "argument" da mi možemo "vezati" demone i činiti sve ono što je već spomenuto. Ali o čemu zapravo govori Isus u osamnaestom stihu? Što je prethodilo Njegovim zaključnim riječima? Je li prije toga govorio da nam naređuje da vežemo i tjeramo demone iznad države ili grada, ili je to ipak samo plod mašte onih koji prilagođavaju Božju riječ svojem krivovjerju? Čitamo li od petnaestog stiha nadalje, vidimo da Isus govori o potrebi da se ukori brat koji griješi, prvo nasamo, pa onda pred dvoje ili više svjedoka, a ako unatoč tome ne posluša onda pred Crkvom, a ako ni tada ne posluša treba ga smatrati poganinom ili carinikom. I onda u osamnaestom stihu Isus spominje vezanje i razriješivanje na nebu i na zemlji. Vidimo li gdje ovdje spomen poglavarstva i vlasti, zle duhove koji kontroliraju nacije koje trebaju biti oslobođene kroz molitveno ratovanje i slične besmislice? Ne, ovdje vidimo da tekst isključivo govori o disciplinskom postupku nad neposlušnim članovima.

Na snimci se čuje i molitva u jezicima koja nije tumačena što je nažalost karakteristično kršenje Pavlove upute iz Prve Poslanice Korinćanima 14:27,28. Stvar je još više kompromitirajuća jer tu i mnoge druge Pavlove naputke dane po Svetom Duhu krše upravo oni koji jako vole isticati svoje karizmatsko usmjerenje.

Nisu ovo jedini primjeri biblijske nepismenosti i "super duhovnosti" onih koji se predstavljaju kao nekakav duhovni bedem, a zapravo bi trebali poći u prvi razred osnovne biblijske škole i krenuti od abecede prema složenijim pitanjima vjere. Naravno, prethodno trebaju odbaciti krive nauke koje primjenjuju i pokajati se za zabludu u kojoj sudjeluju i druge vuku u to.

Jedna parada duhovnog ratovanja je prošla, a u međuvremenu smo ušli u prosinac. U tom mjesecu religija protiv koje se duhovni ratnici navodno bore svetkovat će poganski blagdan imenom božić, svetkovinu koja nasljeduje štovanje poganskog božanstva Baala. I gle čuda, na stranici crkve koja je organizirala molitvu na kninskoj tvrđavi vidimo pozivnicu za božićni koncert, a dvadeset petog u mjesecu osvanut će i božićna čestitka, kao i svake godine. Dakle, molitveni ratnici slave i podržavaju, posredno ili neposredno, najveći blagdan religije protiv koje se navodne bore. Toliko o njihovoj uvjerljivosti i uvidu u duhovno stanje, kako svoje, tako i ove zemlje koja očajnički treba čuti pravo Evanđelje obraćenja i vjere u uskrslog Krista.

Dobrodošli lažni proroci i učitelji II

2011-12-03T10:32:00.001-08:00

Svaka biblijska istina ima svoj pandan u sotoninom kraljevstvu. Tako je i duhovno ratovanje o kojem naučava Pismo izvitopereno od strane raznoraznih "službi". Ovdje želim jasno istaknuti da kad govorim nešto negativno o duhovnom ratovanju pri tom mislim isključivo na lažan nauk koji se promovira pod tim imenom.

Promotori i pobornici duhovnog ratovanja u pravilu zaziru od zdrave biblijske egzegeze. Bacanje u zrak stihova bez razumijevanja konteksta i svrhe za koju su izrečeni plodno su tlo za zabludu, a kasnije i za otpor dobronamjernoj poruci koja ima cilj ukazati na nepodudarnost nauke i prakse Krista i apostola s jedne strane i gurua duhovnog ratovanja s druge. Komentari tipa "Govoriš protiv braće!", "Blatiš nečiju službu!", "To su Božji ljudi i ne stavljaj to pod upitnik!" samo su rezultat nerazvijene svijesti o nužnosti testiranja duhova i slabog duhovnog obrazovanja. Nitko nikoga ne blati, a javno izrečeni sudovi podložni su javnom ispitivanju. To je biblijska abeceda koju mnogi izgleda još nisu savladali.

Duhovno ratovanje je biblijska istina i to nitko ne spori. Sama narav vjere opisana je od Pavla kao bitka u areni duhovnog svijeta. Ako se slažemo da Pismo mora biti temelj naše vjere i djelovanja i pri tom ne držimo figu u đepu, tada ćemo uvidjeti da ono uči o dvije forme ratovanja. Pri tom je jako važno da stihove koji govore o jednoj formi ne miješamo s drugom formom, a to je nažalost ono što se događa ljudima koji promoviraju sporni nauk.

Prva forma ratovanja je propovijedanje Evanđelja. Naš Gospodin dao je zapovijed da propovijedamo Evanđelje sa svim sastojcima poruke, a to su: nužnost obraćenja, novog rođenja, krštenja u vodi, priznanja Njegovog Gospodstva, vjere u Njegovo uskrsnuće, zazivanje Njegovog imena i djelo na križu. Isus nikada svojim sljedbenicima nije dao naslutiti, a kamoli da im je zapovjedio da "u molitvenoj borbi " napadaju sotonu i demone kako bi njihov utjecaj na grešnike bio oslabljen. Grijeh i otpor prema Bogu jesu oni faktori koji sotoni daju snagu u ljudskim životima. Zato Isus i kaže da ljudi moraju čuti propovijedanu poruku Evanđelja. To je njihova prilika da budu osvjedočeni, to je period kad im Sveti Duh otklanja željeznu zavjesu ispred očiju i nudi im priliku da kroz Isusovo ime budu spašeni i izbavljeni iz tame.

U Knjizi Djela viidmo mnoge izvještaje iz Pavlove i Petrove propovjedničke službe, kao i od drugih junaka vjere (Filip, Barnaba itd). Put ih je naveo u mnoge gradove i sela. Vidimo li barem u jednom slučaju da su hodali gradom i vezali teritorijalne demone koji su vladali tim područjima? Uzmimo Pavlov primjer. U Efezu je bio razvijen kult božice Artemide. Znamo da se vremenom taj kult transformirao u marijanski kult. Apostol u Efezu nije "vezao i protjerivao" poglavarstvo koje je tamo imalo uporište. On je propovijedao Evanđelje i doživio progon. Prema iskrivljenoj teologiji duhovnog ratovanja apostol se trebao zatvoriti u sobu i vezati efeške demone, hodati okolo Artemidinog hrama i "lomiti" njezin utjecaj. No vidimo li u izvještaju da je bilo što od toga činio? Budimo realni i priznajmo da nije.

Svejedno, to nije spriječilo Alana Vincenta da u Zagrebu (čini mi se 2005 g) za vrijeme seminara o duhovnom ratovanju ispriča bajku o tome kako su Ivanovi učenici ušli u Artemidin hram i primijenili tehnike duhovnog ratovanja koje on i njemu slični opsjenari prodaju diljem svijeta. Na kraju bajke smo saznali da je glavni žrtvenik u hramu pukao na pola i "probuđenje" se izlilo uokolo. Vincent je bio barem toliko korektan da je spomenuo kako to doduše ne piše u Bibliji, ali naravno, ipak to treba bezrezervno prihvatiti jer ipak on "funkcionira u apostolskom pomazanju duhovnog ratnika". Nije tolika tragedija da takve opsjene netko propovijeda, uvijek je bilo i bit će ljudi koji prodaju takve priče. Veća je tragedija da postoji toliko velik broj ljudi koji će fascinirano viknuti amen i haleluja kad čuju takve i slične besmislice. Dobronamjeran savjet, držimo se Pavlove verzije efeških događaja.

Pavao je na kraju svojeg puta stigao u Rim, sjedište svjetskog imperija koji je vrvio svim postojećim demonima. Mnogobrojni rimski bogovi stajali su između grešnika i Evanđelja, ali apostol je činio samo ono što mu je Gospodin zapovjedio. Sreo je Pavao i demone grčke mitologije u Ateni, sreo je ljude koji su živjeli pod tim utjecajem, ali svejedno nije činio ono što današnji gurui duhovnog ratovanja sugeriraju da trebamo. Sreo je Pavao i mnogobrojne Židove koji su bili zarobljeni tradicijom koja se opirala otkrivenju Isusa Krista, ali apostol nije vezao te duhove. On je ljudima donio Evanđelje, a oni su izabrali žele li prihvatiti Krista ili nastaviti živjeti protiv Njega.

Petar je bio u mnogim situacijama, ali nikad nije "vezao" niti jedno poglavarstvo ili vlast. Autoritet svih autoriteta, naš Gospodin, u svojoj zemaljskoj službi nikad nije "vezao" demonske sile koje su utjecale na farizeje ili saduceje. On im je u lice proročki rekao što ih ide, pozvao ih na obraćenje i upozorio ljude na njihov krivovjerni i licemjerni nauk.

Nadalje, Isus je kao formu propovijedanja Evanđelja zapovjedio svojim sljedbenicima da ozdravljaju bolesnike, istjeruju zle duhove i uskrisuju mrtve. To je činio Gospodin u svojoj službi, to su činili i vjernici u Kjizi Djela. Sve spomenuto činili su u stvarnim situacijama, vjerom u Njegovo ime. Očitovanje Božje sile kroz takvo djelovanje ponekad je izazvalo utjecaj na grešnike i oni su se obratili i ušli u Kraljevstvo. Dakle, zabilježeni vjernici sukobljavali su se s demonskim silama samo na taj način, a razlog je taj što su izvšavali Isusovu zapovijed. Zato se s debelim razlogom postavlja pitanje čiju zapovijed slijede zagovornici i odobravatelji duhovnog ratovanja u verziji različitih službi koje djeluju diljem svijeta? Ako ono što zagovaraju nisu činili Krist, Pavao, Petar, Filip, Barnaba i drugi junaci vjere, tada se trebaju zapitati koga oni uistinu nasljeduju, tko im je uzor i primjer.

Propovijedano Evanđelje (Rimljanima 10:14-17; 1. Korinćanima 1:21), ozdravljanje bolesnika, istjerivanje duhova (Djela 8:4-89) i dr. jest jedino duhovno ratovanje spomenuto u Pismu koje u grešnicima može stvoriti vjeru i uništiti sotonin utjecaj. Molitve za probuđenje (nigdje spomenuto u Pismu), lomljenje u duhu generacijskih prokletstava nad nacijom, kajanje za grijehe nacije, vezanje i tjeranje teritorijalnih demona i slična djelovanja izmišljotina su i bajke krivovjernih pravaca proizašlih iz ekstremnih karizmatskih krugova koji konstantno sramote Božje ime i izazivaju sablazan.

Druga forma duhovnog ratovanja o kojem nas uči Novi savez jest borba vjernika protiv demona u onom što bismo mogli nazvati svakodnevni kršćanski život. Jedno od poglavlja koje iscrpno opisuje taj predmet jest Pavlova uputa iz šestog poglavlja Poslanice Efežanima. Za početak je važno vidjeti kontekst borbe vjernika protiv demona. Ono što uočavamo u apostolovim riječima jest to da je bitka stavljena u obrambeni kontekst: "... obucite Božju bojnu opremu da se možete suprotstaviti đavolskim napadima." Nadalje, kad govori o štitu vjere, apostol kaže da on gasi zapaljene strijele Zloga. Spomenuta je molitva za ohrabrenje da može smjelo propovijedati Evanđelje i molitvena podrška za svete u Kristu. Znamo da je sotona naš neprijatelj koji nas želi izbaciti iz položaja vjere u Božju riječ. Nitko tko slijedi Krista nije lišen napada te vrste. Cijela bojna oprema dana nam je sa svrhom "da se možemo održati u zli dan i kad sve nadvladamo, da se održimo". Upotreba mača Duha, izgovorene Božje riječi je točka na i naše pobjede, a uzor djelovanja nam je Isusova pobjeda protiv sotone u pustinji kad je na svaki sotonin pokušaj da ga izbaci iz pozicije uzdanja u Božju riječ odgovorio vjerom u pisani oblik Božje riječi.

A u što su gurui duhovnog ratovanja pretvorili apostolove riječi? U formulu za napad na poglavarstva i vlasti u formi vezanja i protjerivanja teritorijalnih demona, lomljene generacijskih prokletstava i sl. Pavao niti slovom ne spominje tu svrhu, no to ne sprečava zagovornike krivovjernog ratovanja da kao iz topa ispale Efežane 6:12 kad daju potporu svojem vjerovanju. Problem nije samo u tome što je tekst koji služi sasvim drugoj svrsi upotrijebljen za nešto sa čime nema veze, nego i to nešto drugo uopće nema nikakav temelj u Pismu. Dakle, riječ je o dvostrukoj obmani!

O duhovnom ratovanju u svakodnevnom životu govore i apostoli Petar i Jakov, Srž njihove poruke je da se sotoni trebamo oduprijeti (odbijanje napada, a ne napadanje) čvrsti u vjeri, sa stavom poniznosti pred Bogom. Kad ispunimo te uvjete imamo jamstvo da će sotona pobjeći od nas. Zaključak, Pismo uči da duhovno ratujemo kroz propovijedanje Evanđelja i bitku vjere u svakodnevnom životu. Svako drugo učenje i praksa koje prelazi te okvire nadahnuto je zavodničkim duhom.

David Ravenhill, jedan od propovjednika koji je često boravio u hrvatskim crkvama ovako je u svojoj knjizi 'Isusova pisma' opisao krivovjerno duhovno ratovanje: "U vremenima u kojima živimo ljudi su lako hipnotizirani nekim tko tvrdi da ima nadnaravno znanje o sotoni i slima pakla. Da se jednostavnije izrazim, privlače nas jeftina uzbuđenja. Razmislite o činjenici da je tema duhovnog ratovanja trenutno aktualna baš kao što je uvijek i bila. Ne zabrinjavamo se misijama, već traženjem i rušenjem sotonskih utvrda. Dok sam proučavao ovu tematiku, primijetio sam da među vjernicima postoji veliko zanimanje za 'sotonine duhovne tajne'. A pratite li dobro ovu tematiku, uvidjet ćete da je duhovno ratovanje svake godine sve kompleksnije. Što dublje ulazimo u ovo područje, postaje sve čudnije. Duhovnom ratovanju pridaju se čudne i primamljive osobine zbog kojih se oni koji se njime bave upletu u 'dubine'. Zahvaljujući svojim godinama imam jedinstvenu priliku pratiti dvije generacije. Točno se sječam kad sam prvi put čuo za termine kao što su 'duhovno označavanje', 'bojne zastave', 'ratovanje na uzvišicama', 'identifikacijsko pokajanje', 'pokreti pomirenja' i brojne druge gluposti. Novi se termini pojavljuju gotovo svakih nekoliko mjeseci. Sjećam se kad je Crkva bila toliko naivna da se smatralo da je ime Isus dovoljno kako bi se srušile đavolske utvrde. Sada postoji služba koja troši desetke tisuća dolara odvlačeći vjernike na neku staru 'uzvišicu' kako bi svrgnuli 'kraljicu neba' ili neko novo poglavarstvo. Kamo nas taj novi 'uvid' u sotonsku realnost vodi? Idemo sve dublje i dublje kako bismo odgonetnuli neprijateljske putove, ali postajemo sve više i više zainteresirani za njegove dubine. Svakog tjedna netko izda novu knjigu, očito svi teže za naslovom gurua duhovnog ratovanja. Nažalost, mislim da neprijatelj uživa u toj pažnji i da je on taj koji daje sva ta otkrivenja onima koji su toliko očjani da budu vodeći u tom području. I dok mi pokušavamo pronaći izvor problema izvan sebe, naši omiljeni grijesi ostaju neotkriveni i neistraženi." (str.111,112)

Dobrodošli lažni proroci i učitelji

2011-12-03T10:30:00.001-08:00

Apostol Pavao zaklinjao je Timoteja pred Bogom i Kristom Isusom da propovijeda učenje Božje riječi svojim slušateljima. Zatim mu je proročki nagovijestio "da će doći vrijeme kad ljudi neće podnositi zdravu nauku, nego će prema svojim strastima nagomilati sebi učitelje da im škakljaju uši, te će odvratiti uši od istine, a okrenut će se bajkama." (2. Timoteju 4:3,4) Nažalost, apostolove riječi ostvaruju se desetljećima u hrvatskim karizmatskim, faith, evanđeoskim i inim crkvama reformacijske baštine. One su mnoge istine Pisma izbacile iz svoje teologije ili su ih zamijenile ljudskim naukama. Doslovno, vremenom se razvila duhovna alergija na kristalno jasno objavljene apostolske standarde, a istovremeno je pojačana strast za spektakularnim učenjima koja u pravilu dolaze iz krugova zapadnih crkava. Istina nije na cijeni i uši se okreću od nje, ali je zato porasla potražnja za prorocima i učiteljima koji škakljaju uši, a u prijevodu to znači ovo: oni ljudima govore ono što žele, a ne ono što trebaju čuti. Naravno, ponuda uvijek ovisi o potražnji, a budući je potražnja u Hrvatskoj velika isti takav je i dotok lažnih proroka, učitelja i službi. Oni su, kao što i Pavao kaže, nagomilani iz mnogih krivovjernih miljea.

Od 13. do 16. listopada 2011 g. u Zagrebu je održana regionalna konferencija 'Transformacija i probuđenje', a glavni govornik bio je John Mulinde, ugandski učitelj duhovnog ratovanja i probuđenja. On je osnivač World Trumpet Mission. U Hrvatskoj je boravio više puta. On u širem smislu pripada svjetskoj mreži poznatijoj pod imenom new apostolic reformation. Od poznatijih propovjednika iz miljea probuđenja i duhovnog ratovanja u Hrvatskoj su gostovali i imaju svoje sljedbenike Alan Vincent, Franz Lippi i dr. Duhovno ratovanje, probuđenje i sl. jesu nebiblijske nauke i prakse. Opširniju analizu krivovjerja kojeg zastupa John Mulinde možete pročitati ovdje. U osnovi ono što svi oni uče jest to da molitva vjernika može utjecati na smanjenje snage sotoninog utjecaja nad gradovima, regijama i državama. Kada molitva oslabi utjecaj demona koji kontroliraju područja stvaraju se preduvjeti za ono što zovu probuđenje. Njihova teologija mješavina je poganskih i spiritističkih tehnika kojima pridodaju biblijske stihove stavljene u kontekst svojih krivovjerja i lažnih proročanstava.

John Mulinde tako gdje god gostuje u svijetu tepa vjernicima koji ga slušaju da je baš njihova zemlja predodređena od Boga kao "izvor probude". Više puta su to čuli i vjernici u Hrvatskoj, ali John Mulinde im je pri tom zaboravio napomenuti neke stvari, koje bi bio dužan kao Božji prorok. Prvo, svoju teologiju i proročanstva trebao bi potkrijepiti izvornim učenjem Pisma. Bilo bi poželjno da barem jednim primjerom pokaže obrazac učenja i djelovanja koje zastupa kod Gospodina Isusa Krista i apostola. Oni su po Duhu Svetom ostavili u pisanom obliku dvadeset jednu poslanicu, a imamo i Knjigu Djela. Ako je njegovo naučavanje nadahnuto Božjim Duhom, onda bi u trenu mogao pokazati barem jedan primjer iz obilja materijala. Naravno, svatko iole duhovno ozbiljan u stvarima vjere zna da takvog primjera nema i da je sve ono što Mulinde iznosi općenito nabrajanje njegovih osobnih duhovnih iskustava u kojima se fraza 'Meni je Bog rekao, pokazao i otkrio' ponavlja u skoro svakoj rečenici.

Nećemo govoriti u rukavicama i budimo konkretni. Teritorijalni demoni protiv kojih se Mulinde i crkve u Hrvatskoj navodno bore jesu religiozni demoni koji upravljaju katolicizmom i pravoslavljem. Upravo su oni označeni kao glavna prepreka do probuđenja i spasenja ljudi u Hrvatskoj. To je djelomično istina, ali postoji problem. Većina crkava koje su fascinirane Mulindeovom teologijom, kao i ostalih iz tog miljea, nalazi se u pravnom i duhovnom obliku u ekumenskom savezu s katolicizmom i pravoslavljem (EKOCUH). Tu je i realnost postojanja državnih crkava koje se financiraju iz proračuna. Dakle, pravno i duhovno, one su jedno s onima protiv čijeg se utjecaja bore. Oni su na istoj strani. Naravno, Mulinde to svojim slušateljima u Zagrebu nije napomenuo i pozvao ih da kroz obraćenje izbjegnu iz sotonine zamke i Božjeg suda koji će uništiti babilonsku bludnicu i sve njezine saveznike ili točnije rečeno podanike. To nije ono što im uši žele čuti.

Sve te konferencije probuđenja i duhovnog ratovanja obična su predstava, djelo zavodničkog duha koji je toliko zaslijepio crkvene ljude da više ne mogu zdravo biblijski prosuđivati, a pitanje je je li većina ikada i mogla. Ne samo da vjeruju u nebibljski nauk i praksu duhovnog ratovanja i probuđenja, nego i ispadaju tragično naivni "boreći" se protiv religioznog duha s kojim su zapravo kroz ekumenizam odavno sjedinjeni. To im omiljeni pastori ne govore, ali neznanje nije izgovor. Činjenica je da do obraćenja ne dolazi i kad im se otkrije i dokumentira istina o crkvenom duhovnom bludu. Kakva tragedija, sljepoća i tvrdoća srca, neka se Gospodin smiluje i otvori oči ljudima prije nego bude prekasno.

Spasenje ljudi se prema biblijskom nauku može ostvariti isključivo kroz propovijedanje Evanđelja (Rimljanima 10:14-17; 1. Korinćanima 1:21), a ne molitvom za probuđenje i "vezanjem" teritorijalnih duhova. U apostolskom nauku jasno vidimo ovu zapovijed: "Tko god ide dalje i ne ostaje u Kristovoj nauci, nema Boga. Onaj koji ostaje u toj nauci, ima i Oca i Sina. Ako tko dođe k vama, a ne donosi ovu nauku, nemojte ga pozdravljati! Tko ga pozdravlja, sudjeluje u njegovim zlim djelima." (2. Ivanova 1:9,10) Dobro razmislimo kome otvaramo svoja duhovna vrata, kakve poruke slušamo na konferencijama i ono najbitnije, s kime smo u duhovnom zajedništvu, Kristom ili Njegovim protivnicima. Na dvije stolice nitko ne može sjediti!

Gay parada u Splitu

2011-12-03T10:28:00.001-08:00

Povorka homoseksualaca i lezbijki u Splitu, kao i one koje su dosad održavane u Zagrebu, na površinu izbacuju svu prljavštinu i moralno - duhovnu nakaznost našeg društva. S jedne strane nalaze se skupine koje homoseksualnost žele predstaviti kao prihvatljivo seksualno ponašanje. Osnovna im je namjera da kroz zakonski okvir postignu priznavanje homoseksulanih brakova, rješavanje imovinskih pitanja vezanih uz isto i mogućnost posvojenja djece. S druge strane gay parade prate tučnjave, neredi, vrijeđanja i prijetnje onih koji se osjećaju pozvanima da onima iza policijskog kordona poruče što misle o njihovom životnom stilu i ciljevima koje žele postići. Tako smo na Splitskoj rivi i okolnim ulicama mogli vidjeti široku paletu poruka, od "Gay je ok!" do "Ubij pedera!" "Smrt pederima!", "Ubij Srbina!" i sl.

Krenimo od prve skupine. Božja riječ je jasna po pitanju homoseksualizma. Oštro ga osuđuje i kvalificira kao nastrano i zlo ponašanje. Tako u Poslanici Rimljanima čitamo ove Pavlove riječi: "Zbog toga ih je Bog predao sramotnim strastima, njihove žene zamijenile su naravno općenje protunaravnim, jednako muškarci, ostavivši prirodno općenje sa ženom, usplamtjeli su pohotom jedan za drugim, vršeći, muškarci s muškarcima sramotne stvari i na sebi primajući pravednu plaću za svoje zablude." (1:26,27) Zagovornici homoseksualizma ne mare za Božje mišljenje i paklenu osudu koja je spremna za bludnike bilo kojeg profila. Oni smatraju da sa svojim tijelom mogu činiti ono što žele, a ne ono za što ga je Bog kao Stvoritelj namijenio. Naravno ta protuprirodna želja nije izvorno njihova. Pravi inicijator svakog seksualnog zastranjenja jest sotona. On zavodi ljude da povjeruju kako je spomenuto seksualno usmjerenje njihovo pravo i genski identitet kojem se ne mogu oduprijeti pa trebaju živjeti to što jesu. Osobno sam protiv toga da homoseksualnost dobije zakonski okvir u bilo kakvoj formi. Gay parade mi kao vjerniku nisu prihvatljive zbog poruke koju odašilju, ali građanski gledano nikome se ne bi trebalo uskratiti pravo na javno izražavanje mišljenja dokle god ne krši zakon (izazivanje, rasne, nacionalne ili vjerske mržnje). Ukoliko bi se zakonski reguliralo da homoseksualnost nije moralno društveno prihvatljiva, tada niti gay povorke ne bi smjele biti održavane. To bi zapravo bilo i najbolje rješenje, ali to će teško biti provesti zbog jakog gay lobija u Europskoj uniji.

Jednako, ako ne i više, jesu vrijedni analize protivnici koji nasiljem, prijetnjama i vrijeđanjem sačinjavaju neizostavan folklor dosad svih održanih parada. Ironija je u tome da se između povika prepunih mržnje spram osoba drugačijeg seksualnog uvjerenja ili nacije pozivaju na Boga i Njegovu riječ. Tako im je prihvatljivo vikati "Smrt!" nekome i istodobno nositi krunicu oko vrata. Još je gore kad nekog fizički ozljede "u ime Boga", što se dogodilo u Zagrebu u nekoliko navrata, a jučer nažalost i u Splitu. S pravom se postavlja pitanje, tko je od spomenutih kategorija u većoj zabludi. Oni prvi barem se ne pretvaraju da su vjernici. Odabrali su svoj put i ukoliko se ne obrate snosit će posljedice. Ovi drugi trebali bi znati da Bog mrzi ubojstvo, netrpeljivost i mržnju jednako kao i grijeh seksualnog zastranjenja protiv kojeg se navodno bore. Oni koji bacaju kamenje, boce i baklje na druge ljude jednako su pod sotoninim utjecajem kao i oni koje gađaju. Samo što je njihova zabluda još opasnija jer sebe smatraju vjernicima, a zapravo su im srca puna zla, ubojstva i mržnje. Kad bi bili kršćani, zavedenim homoseksualcima rekli bi istinu u ljubavi i pozvali ih na obraćenje i vjeru u Krista koja bi ih oslobodila robovanja sotoni u formi seksulanog zastranjenja. Ne bi trebalo angažirati stotine policajaca i trošiti novac poreznih obveznika. Ovako ispada da su za javni red i mir puno opasniji "branitelji kršćanskih vrijednosti" od nekoliko stotina homoseksualaca i lezbijki.

(objavljeno 12.06.2011.)

Blaženik

2011-12-03T10:25:00.001-08:00

Danas će se u Vatikanu održati beatifikacija pokojnog pape. Na kraju molitvenog bdijenja u rimskom Circusu Maximusu video linkom će se uključiti i sadašnji papa Benedikt XVI koji će blagosloviti prisutne i uputiti molitvu Djevici Mariji. Proglašenje nekoga blaženim jest korak prema proglašenju svetim. Riječ je prevedenica latinske riječi beatus - blažen. Da bi netko postao blažen nakon njegove smrti detaljno se proučava njegov život, ispituju se svjedoci i proučavaju spisi o toj osobi, kako bi se utvrdilo je li ta osoba uzorno i sveto živjela. Prvi korak u proglašenju blaženikom jest proglašenje osobe slugom ili službenicom Božjom.

Neovisno o tome što tko teološki misli o liku i djelu pokojnog pape, osobno mi je odvratno i morbidno da se lijes s nečijim posmrtnim ostacima nakon nekoliko godina vadi iz groba i javno izlaže kako bi se ljudi molili okolo, neovisno o svrsi i motivaciji same molitve. Na snimci sam vidio da mnogi čak i ljube izloženi lijes.

Cijelu paradu koja se trenutno odvija treba sagledati i kroz prizmu Božje riječi. Uzmimo za primjer dva istaknuta apostola kroz koje je Sveti Duh donio većinu poslanica. Pavao se na početku poslanice Rimljanima ovako predstavio: "Pavao, sluga Isusa Krista, pozvan za apostola ..." (1:1) Pogledajmo kako se Petar predstavio na početku svoje druge poslanice: "Šimun Petar, sluga i apostol Isusa Krista ..." (1:1) Za Pavla i Petra se već za vrijeme njihovog života znalo da su Božji sluge. Nije se čekalo da umru kako bi se pristupilo beatifikaciji. Zapravo, za svakog živućeg vjernika bi to trebao biti standard. Svaki kršćanin jest sluga ili službenica Božja.

Proučavanje nečije svetosti kao preduvjet za proglašenje blaženikom također nije biblijska praksa. Pogledajmo opet apostolske poslanice. Tako se naprimjer Pavao obraća vjernicima u Filipu ovim riječima: "Pavao i Timotej, sluge Krista Isusa, svim svetima koji su u Filipima ..." (1:1) Apostol je vjernike u Filipima već smatrao svetima za vrijeme njihovog života. To je upravo ono što i Novi zavjet naučava. Svaki čovjek koji je rođen od Duha i vode, koji se obratio od grijeha i ušao u Krista u Božjim očima jest svet. Ne zbog svoje zasluge, nego zbog milosti koju nam je iskazao u svojem Sinu. Na mnogim mjestima u poslanicama vjernici se nazivaju svetima.

U Pavlovim riječima vidimo spoj statusa svetosti (posvećeni u Kristu) i poziva na svetost (pozvani da budu sveti): "... crkvi Božjoj u Korintu, posvećenima u Kristu Isusu, pozvanima da budu sveti ..." (1. Korinćanima 1:2) Čemu onda služi ova parada u Vatikanu? Ako je pokojni papa bio Božji sluga za vrijeme života, a shodno tome i općenito sveto živio, to je onda već za vrijeme njegovog života bilo poznato vidljivom i duhovnom svijetu. Ovako svetost ispada kao neka luksuzna kategorija, a zapravo je od Božje strane propisani standard, nešto što se podrazumijeva da je prisutno u životu Božjeg čovjeka ili žene.

Osobno smatram da pokojni papa nije bio Božji sluga. Pri tom naravno mislim na Boga koji se objavio u Bibliji i mislim na tip služenja koji je u njoj propisan. Prema njegovim i riječima njegovih potčinjenih svim je srcem, dušom i tijelom pripadao i služio Djevici Mariji, klečao pred njezinim kipovima i slikama, iskazivao joj pobožnost, a to znači da mu je bila bog, poticao druge da to čine, iskrivljavao Božju riječ učenjem i praksom, zataškavao zločine svećenika prema nevinoj djeci ... popis je podugačak. Zar i njegov nasljednik putem video linka nije Djevici Mariji uputio molitvu i općenito hoda već davno utabanim stazama?

(objavljeno 01.05.2011.)

Promjena vlasti

2011-12-03T10:22:00.001-08:00

Podržavam mirne prosvjede hrvatskih građana na kojima se poziva sadašnju vladu da raspiše izbore. Ne podržavam zakon koji brani prosvjede na Markovom trgu u Zagrebu. Prema anketama oko 80% ljudi podržava prosvjede i smatra ih legitimnim. Kako će vrijeme odmicati postotak će biti sve veći i na kraju će i oni pokazati ono što već sada uviđa veći dio javnosti. Za ostanak sadašnje vlade zainteresirane su samo interesne skupine koje od te vlade imaju izravnu korist. Uz HDZ, tu su i njihovi koalicijski partneri, kao i parazitski sustav koji je sadašnji režim stvarao dva desetljeća. Mnogobrojne krivotvorene braniteljske mirovine omogućene su "ispod stola" u zamjenu za glasačku podršku na izborima. Tako su oštećeni i oni branitelji koji su izgubili udove u ratu ili su zbog teškog ranjavanja postali invalidi nesposobni za samostalno privređivanje.

Najveći parazit je katolička crkva koja je sebi kroz simbiozu s državnim vlastima omogućila mnogobrojne privilegije i financiranje iz proračuna koji joj donosi životni standard o kojem većina građana ove zemlje može samo sanjati. Ne trena stoga čuditi da svećenstvo katoličke crkve dvadeset godina s oltara agitira da se glasa za HDZ. Kardinal Bozanić je na misi za Franju Kuharića izjavio "da ništa dobro ne može donijeti rušenje i prisila". To je komentar prosvjeda čovjeka kojem režimski novinari godinama tepaju da je moralna vertikala ovog društva. Moralna horizontala je ocjena koja više odgovara ovoj ljigavoj religioznoj dodvorici, licemjeru koji podržava pljačkaški i korumpirani režim koji je doveo na rub provalije našu domovinu. Ipak, ne treba nas to čuditi jer Bozanić je isto tako dio tog režima, parazit i neradnik koji živi na račun poreznih obveznika, kao i cijela njegova svita. On ne mora razmišljati kako će kupiti hranu i platiti režije ili prehraniti i školovati djecu. On živi u svom svijetu iza debelih kaptolskih zidina, bezbrižno zavaljen u kardinalsku fotelju, znajući da će stotine milijuna kuna kapnuti na njihov račun.

Jedan komentator je pravilno zaključio da stanje današnje Hrvatske neodoljivo podsjeća na vrijeme seljačke bune 1573 g. I tada je narod bio ugnjetavan i pljačkan od feudalne svite koja je slika političke elite danas. Sve se to odvijalo uz svesrdnu podršku i "blagoslov" katoličke crkve kroz mnogobrojne namete (čitaj: otimanje materijalnih dobara pod krinkom vjere). Danas je ta metoda perfidnija, a zove se financiranje katoličke i drugih crkava iz državnog proračuna. Režim ima političku i religoznu formu i kao, što narod kaže, ruka ruku mije, ili vrana vrani ne kopa oči. Prosvjednici su u četvrtak konačno došli na pravo brdo u Zagrebu, ono kaptolsko gdje je smještena crkvena mafija koja stoljećima krši izvorno učenje Božje riječi, a danas ne pokazuje empatiju spram nevolje i očaja u kojem se narod nalazi. To i ne može učiniti jer nikada i nije bila rješenje, nego dio problema.

Sada toj bajci vjerojatno dolazi kraj. Ne može mali broj poreznih obveznika unedogled hraniti vojsku parazita u politici, birokraciji i crkvi. Nadajmo se da dolazi vrijeme kada će Bozanić i njemu slični biti prisiljeni zasukati rukave i početi privređivati za život kao i mi obični smrtnici koji se budimo u pet ujutro da bismo stigli na posao. Njihovo je pravo da vjeruju i uče što žele, ali neka to čine na svoj račun. Ukoliko sve bude ostalo samo na političkoj promjeni vlasti nećemo postići ništa. Ljudi trebaju shvatiti da je katolička crkva generator ovog režima, podrška bez kojeg nikad ne bi uspjeli učiniti zlo takvih razmjera. Zato nije poanta samo srušiti kroz izbore ovu poliitčku vlast, nego prije svega uništiti korijen zla, a to je licemjerna religioznost. Svatko prije svega treba krenuti od sebe, obratiti se od grijeha, prihvatiti Krista i slijediti ga vjerom.

Pravi vjernik neće krasti privatnu ili državnu imovinu, pravi vjernik neće sudjelovati u korupciji, bez obzira je li u pitanju deset ili deset milijuna kuna. Pravi vjernik neće okretati glavu kad vidi zlo i opravdavati ga floskulama da u svakom žitu ima kukolja. Pravi vjernik neće pristati biti financiran iz državnog proračuna, nego će raditi svojim rukama. Pravi vjernik neće podržavati zločinački režim. Ne zaboravimo, sve gore navedeno zbog čega se danas prosvjeduje proizveli su ljudi ljudi koji su u prvim crkvenim redovima ljubili oltare i imali podršku kaptolskih vođa, a imat će je i na predstojećim izborima. Ako želimo drugačiju vlast, moramo imati promijenjeno srce. U suprotnom, nastavak priče imat će isti scenarij.

(post objavljen 12.03.2011.)

Karizmatski anđeli svjetla

2011-12-03T10:19:00.000-08:00

Za one manje upućene, karizmatizam dolazi od grčke riječi charizma koja znači milosni dar na duhovnom području vjere, svetosti ili spoznaje, ekonomija Božje milosti. Kad se spominje karizma obično se to odnosi na devet darova Svetog Duha koje apostol Pavao spominje u dvanaestom i četrnaestom poglavlju Prve poslanice Korinćanima. Karizmatski pokret unutar katoličke crkve sve je popularniji na našim prostorima. Unatoč ne baš blagonaklonim stajalištima crkvene vrhuške, seminari se i dalje održavaju i vrlo su posjećeni. Sastanci koje održavaju Zvjezdan Linić, Dragan Kožul, Zlatko Sudac i drugi popularni karizmatici puno su dinamičniji i privlačniji prosječnim ljudima od ritualnih misa. Tako se događa da na karizmatske sastanke dođu čak i oni ljudi koji rijetko ili nikada ne odlaze na mise. Inače, istraživanja pokazuju da samo cca 25% deklariranih vjernika redovito odlazi na misu. Živahnije propovijedi, podizanje ruku, pljeskanje, plesanje, suvremenija duhovna glazba, molitve za ozdravljenje i oslobođenje i duhovni darovi bude u ljudima emocije i nadu u poboljšanje života. Nedavno je u tv prilogu s takvog sastanka u Zagrebu posjetiteljica rekla novinaru: "Kad sam ovdje moje se baterije napune!"

Katolički karizmatski pokret imitacija je karizmatskog pokreta koji je nastao unutar dijela pentekostalnih američkih crkava u drugoj polovici prošlog stoljeća. Taj pokret imao je neke pozitivne, ali i negativne strane. Katolički karizmati preuzeli su način propovijedanja, izvođenje određenih pokreta, čak i fraza od zapadnih karizmatskih propovjednika. Tako se znaju dogoditi i komične situacije da izgovaraju hrvatske riječi s američkim naglaskom. To je, uzgred rečeno, primjetno i kod nekih propovjednika iz pentekostalno - evanđeoskog miljea u Hrvatskoj. Katolički karizmati i njihovi sljedbenici u početku su čitali i distribuirali knjige, cd-e i dvd-e svojih zapadnih uzora, kao što su Benny Hinn, Kenneth E. Hagin, Charles i Frances Hunter i dr. Ubrzo se pojavila i literatura katoličkih karizmata, kao i video snimke njihovih seminara. Površno gledano katolički karizmatizam predstavlja pozitivan pomak prema nekim biblijskim istinama. Ipak, zagrebemo li samo malo ispod površine uvidjet ćemo da i ovaj pokret robuje i služi istim zabludama i krivovjerjima kao i uvjetno rečeno, "službenija" crkva.

Pogledajmo kako Dragan Kožul opisuje sastanak koji on vodi: "Prvo molimo krunicu do 19 h, slijede slavljenje i molitva za ozdravljenje do 20.15 h kada molim nad svim ljudima i tada se znaju događati ozdravljenja. Misa je usredotočena na taj način da se svi sudionici mole za sebe osobno, za žive članove obitelji, ali isto tako se pridaje pažnja da se upućuju molitve i za pokojne." (Slobodna Dalmacija 20.9.2010 g) Koji to duhovni dar iz Pisma djeluje kroz ovog vrlo popularnog svećenika kad on svoje posjetitelje potiče da mole krunicu i za pokojnike? Krenimo od izvora vjere, našeg Gospodina Isusa Krista. Četiri evanđelja vrve primjerima Njegovog djelovanja kroz ozdravljenja i istjerivanje zlih duhova iz zarobljenih ljudi. On je djelovao u svim duhovnim darovima osim u govoru u jezicima i tumačenju istih. Možda ne bi bilo naodmet da ovaj karizmatik pokaže jedan izvještaj gdje je Isus poticao ljude koji su se okupili oko Njega da mole mehaničke molitve nabrajanja, što krunica jest. Naravno, to se nikad nije dogodilo. Upravo suprotno, Isus ljude uči ovo: "Kad se molite, ne izgovarajte isprazne riječi kao pogani, koji umišljaju da će biti uslišani zbog svog nabrajanja. Nemojte ih dakle oponašati ..." (Matej 6:7,8) Grčka riječ battologeo, koja je prevedena kao isprazno, znači brbljati, blebetati, beskorisno govoriti. Što reći o poticaju na molitvu za pokojnike? Kožul bi to trebao bez problema objasniti ukoliko je ispunjen istim Duhom kao Gospodin, a kasnije i ostali vjernici zabilježeni u Pismu. Naravno, možemo listati od stranice do stranice, od Knjige Djela do poslanica, ali nećemo pronaći izvještaj o karizmatskom skupu gdje se moli za pokojnike. Ali zato ćemo pronaći puno mjesta u Pismu gdje Bog izričito zabranjuje živim ljudima bilo kakav kontakt s mrtvim dušama, a o molitvi za njih nema spomena.

Vjerojatno najpopularniji karizmatik u ovom trenutku jest franjevac Zvjezdan Linić. Iako većina toga što uči o ozdravljenju, oslobođenju i vjeri u Isusa Krista jest teološki točno, na njegovom primjeru vidimo zašto je Sveti Duh kroz proroka Izaiju dao ovo upozorenje: "Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame prave svjetlost, a od svjetlosti tamu, koji goko slatkim čine, a slatko gorkim!" (5:20) Unatoč medijski ulaštenoj slici slatkorječivog karizmatika koji želi ljude uputiti na vjeru u Isusa Krista, činjenica je da Zvjezdan Linić jest sljedbenik marijanskog kulta, idolopoklonik koji se klanja pred njezinim kipovima i slikama, lažni učitelj koji izvrće izvorno učenje Božje riječi i miješa ga s krivovjerjima religije kojoj služi. Najgore od svega jest to da opravdava religiozne laži i prikazuje ih kao nešto pozitivno, sukladno istini Božje riječi. Doslovno, kao što prorokok kaže, od tame pravi svjetlost i gorko čini slatkim.

Pogledajmo neke izvadke iz njegovog intervjua danom Slobodnoj Dalmaciji, kako bismo uvidjeli što uistinu vjeruje i zastupa ovaj karizmatik. Novinar koji mu je postavljao pitanja bio je Darko Pavičić, poznati kolumnist Jutarnjeg lista. Uvodni dio intervjua Linić je iskoristio za mantranje o ničim dokazivim vjerovanjima o Marijinom uznesenju u nebo. Ipak, malo kasnije je priznao " ... da nema naznake njezinog uskrsnuća ..." svjesno propustivši naglasiti čitateljima da se pojam 'nema naznake' odnosi na izvještaje iz Pisma.

Nadalje, Linić objašnjava: "Siguran sam da oni koji štuju Mariju, čak i ne baš teološki jasno, neće otići daleko od Isusa. Mene to ne zabrinjava. Pokušavam to kristalnije teološki naglasiti u svojim propovijedima i seminarima, ali ne bojim se obilazaka oko oltara, krunica i te pobožnosti." Nekoliko zanimljivih stvari nam je ovdje karizmatik otkrio i potvrdio. Prvo, priznao je štovanje Marije. Drugo, priznao je da je takvo štovanje teološki nejasno, što je samo ljepši izraz kad se želi reći da je nešto teološki netočno, u prijevodu krivovjerno, suprotno učenju Božje riječi. Treće, Linić zbog svega toga nije zabrinut, iako bi trebao biti. Četvrto, umjesto da prizna zablude i odbaci ih, on srlja dalje u obranu istih: "Temeljne marijanske molitve su iz Biblije. Zdravo Marijo, anđeo Gospodnji, milosti puna, Gospodin s tobom, blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje ..." Ovaj karizmatik bi trebao znati da riječi koje su anđeo i Elizabeta uputili Mariji nisu molitva, a kamoli usmjerenje da se pobožnu Židovku koja je rodila Krista u tijelu vremenom pretvori u objekt štovanja. Čak i riječi da je blagoslovljena među ženama nisu u Pismu upućene isključivo Mariji (Suci 5:24).

Ipak, svjesno ili nesvjesno, Linić je priznao da u marijanskim molitvama "slijedi dodatak iz vjerničkih molitvi 'Moli za nas grešnike sada i na času smrti naše.'" Ove riječi 'slijedi dodatak' ključne su za razumijevanje porijekla marijanskog kulta i idolopoklonstva. Tko je izmislio i uveo u pobožnost dodatak koji ljude usmjerava da vjeruju kako Marija stvarno ima tu moć da moli za njihove duše dok su živi, na smrtnom času, a i poslije? Tko je izmislio dodatke o tome da nas Marija zastupa pred Bogom Ocem kad Pismo jasno kaže da je Isus Krist jedan i jedini zastupnik i posrednik za nas pred Božjim licem? Tko je izmislio i uveo tisuće dodataka o kojima nema spomena u Pismu, ali zato ih ono na mnogim mjestima oštro osuđuje i proglašava neprihvatljivim svetom Bogu?

Zlatko Sudac je najkontroverzniji karizmatik u Hrvatskoj. O njemu su napisani kilometri teksta i donesene mnoge ocjene. Poznati katolički teolog Ivan Grubišić nedavno je javno rekao da je Sudac psihijatarski slučaj. Jedan od povoda jesu njegove tvrdnje da ga čovjek ili skupina ljudi iz crkve godinama truje. Ne treba se previše upuštati u procjenu što je ili nije istinito u tim optužbama. U svakom slučaju, ukoliko su ga uistinu trovali policija će odraditi svoj posao i otkriti počinitelje. S druge strane, Sudac je iz nekih izvora prikazivan kao neustrašivi borac za istinu, mladi svećenik koji strši iz ustajale i kompromitirane crkvene scene. Novinarka Dunja Ujević napisala je afirmativnu knjigu o mladom karizmatiku, a kroz intervju na javnoj televiziji trudila se iz petnih žila staviti oko njegove glave aureolu autentičnog Božjeg sluge. Cijeli intervju bio je iritantan, snishodljiv i nekritičan do granica podnošljivosti. Karijera Zlatka Sudca od samog je početka obavijena velom misterije čemu je on svesrdno pridonosio. Dobar dio odgovornosti za to snose i mediji u potrazi za senzacijama.

Ono što sa sigurnošću možemo prosuđivati jesu njegova teologija i djelovanje. Kao i ostali spomenuti karizmati, tako je i Sudac svojim izjavama jasno dao do znanja da je idolopokloničko štovanje Marije sastavni dio njegovog vjerskog iskustva. Na pitanje novinara je li blizak s Blaženom Majkom, odgovorio je: "Jako ... Osobno sam se posvetio Bezgrešnom Srcu Marijinom." U nastavku je Sudac otkrio da je njegova majka također štovala Mariju i zavjetovala joj se da će njezino dijete postati katolički svećenik. Posebnu pozornost privlače nadnaravni fenomeni u kojima Sudac po vlastitom priznanju aktivno sudjeluje nakon famozne stigmatizacije: "Poslije stigmatizacije, dobio sam mnoge druge darove. Neki od ovih darova su me oduševili. Ovim posebno želim ukazati na darove levitacije, bilokacije, nadahnuća i znanja o nadolazećim događajima - znanje o bliskoj budućnosti i posebno o opasnostima koje prethode."

Levitacija je vračarska disciplina iz okultnog područja sile. Očituje se u sposobnosti lebdenja iznad površine. Njome su se u prošlosti, prema izvorima iz alternativnog miljea, bavili indijski mistici, majstori yoge, šamani, čarobnjaci i spiritisti, a u današnjem vremenu navodno i učitelji transcendentalne meditacije. Popisu se pridružio i katolički karizmat. On djelovanje demonskog duha (levitacija) očito smatra darom Svetog Duha i prema vlastitim riječima oduševljen je njime. Što sljedeće možemo očekivati od ovog karizmatika, hodanje bosim nogama po žaru? Isto vrijedi za bilokaciju, sposobnost pojavljivanja na dva ili više mjesta. Pogledajmo što Sudac kaže o tome: "Osoba s darom do zadnjeg trenutka nije sigurna što se s njom događa. Imate osjećaj da ste na jednom mjestu, ali vaše srce i duh žele biti negdje drugdje. Ovo se događa kad je osobi zabranjeno biti s Bogom, u molitvi, sa Svetim Sakramentom. Poslije slične zabrane koju sam iskusio bilokacija se manifestirala sama." Ono što karizmatik govori karakteristično je za ljude koji se bave okultizmom, pogotovo fraza o tome da osoba do zadnjeg trenutka nije sigurna što se s njom događa. Bog je Bog istine, svjetla i otkrivenja. On ne djeluje u mutnim vodama nedorečenosti i nesigurnosti, tako da čovjeka na kojeg djeluje Svetim Duhom nikada neće dovesti u takva stanja. To je djelovanje manipulativnog demonskog duha koji je zarobio Zlatka Sudca i učinio ga provoditeljem sotonine volje.

Zlatko Sudac poznat je i po nadrealnom slikarstvu. Već sam pogled na neke njegove slike izaziva nelagodu i jezu. Prema svjedočenjima nekih ljudi bliskih karizmatiku, Sudac u stanju transa počinje krvariti i neka djela naslika vlastitom krvlju koja mu izvire iz vrhova prstiju. On to nikada nije porekao, ali tu vijest ipak treba uzeti s rezervom. Nedavno je u javnost izašao s bizarnom inicijativom o izgradnji kipa s raspetim Kristom u prirodnoj veličini kojeg bi postavio ispod površine mora u morsku špilju kod otoka Premude. Već je sama izrada takvog kipa idolatrija i djelovanje protivno Božjem učenju, ali smještati kip pod vodu (?) neka svatko prosudi ne samo o teološkoj, nego i zdravorazumskoj podlozi takvog čina.

Mnogoboštvo, idolopoklonstvo, izvrtanje Božje riječi, robovanje ljudskim naukama, dovođenje u zabludu slušatelja i okultizam jesu učenja i djelovanja vodećih ljudi katoličkog karizmatskog pokreta. Pozivanje na Bibliju, čak i neka ispravna teološka učenja ne umanjuje krivovjerja koja zastupaju. Naprotiv, čine ih još opasnijima, pogotovo kad se odbijaju pokajati nakon što im se ukaže na nepravilnosti. Ne treba ulaziti u motivaciju karizmata. Većina možda i želi činiti dobro, ali pri tom upadaju u zamku vjerujući da će Sveti Duh djelovati kroz njih bez obzira na sve gore spomenute nepravilnosti. Uvjereni su da je njihova karizma plod djelovanja Svetog Duha. Kad bi se zdravo kritički usporedili s vjernicima opisanim u Novom savezu uvidjeli bi da se njihova učenja i djelovanja u mnogočemu nepremostivo razlikuju. Apostol Pavao kaže "da se i sam sotona pretvara u anđela svjetla". (2. Korinćanima 11:14) Stih prije spominje lažne apostole, prijevarne radnike, koji se pretvaraju da su Kristovi apostoli. U petnaestom stihu vidimo apostolovo upozorenje "da se i sotonine sluge pretvaraju da su sluge pravednosti". Svećenici ispunjeni Svetim Duhom propovijedaju izvorno učenje Božje riječi, bez da bilo što dodaju ili oduzimaju. Njihovo djelovanje u duhovnim darovima mora biti istovjetno Kristovom i apostolskom. Ukoliko to nije slučaj, oni nisu Božje sluge, bez obzira koliko popularni i uvjerljivi bili.

Nikad nije kasno za spasenje?

2011-12-03T10:17:00.001-08:00

Jedna od najopasnijih zamki u koju grešnik može upasti jest mišljenje da će ući u spasenje onda kad on to bude htio. Drugim riječima, nikad nije kasno da se čovjek obrati od grijeha i pomiri s Bogom, makar to učinio "5 do 12" na samrtnoj postelji. Tim postupkom kao da poručuje: "Bože, odgađao sam do zadnjeg trena, ali ipak držim sve pod kontrolom, sad ću to učiniti!" Takvo što neće se dogoditi! Nije u pitanju to da takvo što nije moguće. Čovjek se može obratiti i biti spašen u zadnjim životnim trenucima. Primjer razbojnika koji je bio raspet na križu do Isusa to dokazuje.

U pitanju je nešto drugo. Naime, grešan čovjek koji živi pod sotoninom vlašću samog sebe smatra božanstvom. Sotona je Evi u edenskom vrtu obećao da će ona i Adam postati kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo. Bogovi drže stvari čvrsto u svojim rukama, kontroliraju događaje, imaju mogućnost izravno utjecati na njih i još podosta toga. Prvi ljudi naivno su povjerovali u tu laž. Božanske odlike nisu dobili, ali su trenutno postali svjesni osobne golotinje. Grešni potomci prvog Adama svejedno žive u uvjerenju da jesu sami sebi bogovi i gospodari svoje sudbine.

Spasenje ljudskog roda nije moglo poteći od čovjeka. Bog je morao pokrenuti stvari. Žrtvovao je svojeg Sina i time je ispunio zahtjeve svoje pravednosti. Evanđelje je Božja poruka izgubljenom čovjeku u kojoj mu se nudi mogućnost da bude spašen. Takva poruka dolazi pod osvjedočenjem Svetog Duha. Ovo je ključno pitanje, zašto Sveti Duh mora osvjedočiti grešnika? Zato što bez nadnaravnog Božjeg djelovanja nitko nikad ne bi mogao prihvatiti Njegovu milost. Mi možda mislimo da smo i bez Njegovog utjecaja u mogućnosti reći da Kristu, ali zapravo nismo.

Onog trenutka kad smo iz bilo kojeg izvora čuli poruku Evanđelja, Bog od nas očekuje da na poziv odgovorimo pozitivno. Sveti Duh djeluje u tom trenutku milosti i nitko si ne smije dopustiti luksuz da kaže ne. Apostol Pavao kaže: "Kao njegovi suradnici mi vas opominjemo da ne primate uzalud Božju milost. Uistinu kaže: 'Uslišao sam te u pravo vrijeme, pomogao ti u dan spasenja'. Pazite! Sad je dan pravo vrijeme, sad je dan spasenja." (2. Korinćanima 6:1,2) Dan, odnosno trenutak kad nas je Sveti Duh osvjedočio o grešnosti i nužnosti spasenja u Kristu, jest naše pravo vrijeme, ono koje je Bog odredio da uđe u naš život. Ljudi se često pitaju, pruža li Bog samo jednu priliku čovjeku. Nekome je pružena samo jedna prilika, nekome dvije, nekome možda i deset, ali to ne bismo smjeli provjeravati i kalkulirati. To samo Gospodin zna! Ljudsko srce sklono je otvrdnuću. Što više odbijamo Božju milost, postajemo tvrđi. Zato ne smijemo vjerovati u bajku da nikad nije kasno za spasenje. Za mnoge može biti prekasno već nakon prvog odbijanja poruke Evanđelja. Čovjek nakon toga može čuti još tisuću puta poruku, ali uzalud.

Pogledajmo što Isus kaže u šesnaestom poglavlju Markovog evanđelja: "Idite i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju. Tko bude vjerovao i krstio se bit će spašen, tko ne bude vjerovao osudit će se." Odbijanje Evanđelja doslovno znači primanje osude, konačne i nepromjenjive. S druge strane, vjera u Evanđelje donosi spasenje. Ako u ovom trenutku shvaćamo da nam je potrebno pomirenje s Bogom odgovorimo pozitivno bez oklijevanja. Prva prilika možda nam je i posljednja!

Pakao

2011-12-03T10:16:00.000-08:00

Isus je za vrijeme zemaljske službe više govorio o paklu nego o raju. Dao je vrlo detaljne opise tog mjesta i iznio razloge zašto će puno ljudi tamo završiti nakon smrti. Nisam jedanput čuo da ljudi zbijaju šale na račun odlaska u pakao, u onom stilu; "Tamo je sigurno zabavno, još ćemo se bolje provoditi nego na zemlji i tulumariti sa sotonom!" Nedavno sam čuo pjesmu 'Dolje je bolje' sastava Stampedo. Pjevačica Ivanka Mazurkijević: "Život u raju je doista rajski, ovdje sve je savršeno, ali su moji snovi zemaljski. U snu čujem glasove, čudnom strašću prognani, kad skidam rajske okove ... zašto protiv svoje volje, da budem svetica, kad je dolje bolje, kad je dolje akcija!" Riječi ove pjesme savršeno odražavaju filozofiju robova sotoninog kraljevstva. Život je velika zabava, treba skinuti rajske okove, okrenuti svoju volju protiv svetosti i božanskih vrijednosti i predati se požudi. Dolje je akcija, u ovom slučaju pojam dolje je sinonim za podzemlje. Nekoliko je činjenica o paklu koje bi svaki čovjek trebao čuti.

Pakao je stvarno mjesto

Oni koji osporavaju vjerodostojnost Biblije pokušavaju cijelu njenu poruku proglasiti simbolizmom. Tako se pakao ne gleda kao stvarno mjesto u duhovnoj dimenziji, nego kao stanje duše. Naravno, u određenom kontekstu i to je točno. Ali pakao je prije svega stvarno mjesto. Isus kaže: "Tako će biti i na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijelit će zle od pravednika, te će ih baciti u ognjenu peć gdje će biti plač i škrgut zuba." (Matej 13:49)

Pakao nije mjesto zabave

Kao što smo vidjeli, grešnici su zavedeni od sotonine strane i vjeruju da će se zabava sa zemlje samo prenijeti u pakao. To se neće dogoditi! Pakao nije mjesto zabave, nego mjesto kazne! Danas mnogi pokrivaju uši i oči da to ne čuju ili pročitaju, ali to neće promijeniti istinu. Ovo čeka sve one koji će odbiti Božju milost i ruku pomirenja: "Kad je bio u paklu, usred strašnih muka, podiže oči te izdaleka opazi Abrahama i Lazara u njegovom krilu pa povika: 'Oče Abrahame, smiluj mi se ... jer se strašno mučim u ovom plamenu." (Luka 16:23,24) Nema zabave u paklu, nema tuluma, samo muka i patnja, crv koji nikad ne umire, plač i škrgut zuba. Niti sotona ne odlazi tamo uživati. On to dobro zna. Pogledajte što čeka njega i njegovu demonsku pratnju: "A njihov zavodnik, đavao, bio je bačen u u ognjeno i sumporno jezero, gdje se također nalaze Zvijer i lažni prorok. I bit će mučeni dan i noć, u vijeke vjekova." (Otkrivenje 20:10)

Pakao je vječan

Posljedice grijeha su vječne. Isus je platio cijenu za naše grijehe zastupničkom žrtvom na križu i poziva ljude kroz poruku Evanđelja da se obrate od grijeha, uzvjeruju u Njega i počnu ga slijediti. Ukoliko to ne učine morati će ispaštati za počinjena zlodjela. Račun mora biti plaćen! Ukoliko vjerom ne prihvatimo da ga je Isus platio, morati ćemo nažalost sami. Mnogi misle, odslužiti ću svoje pa ću se nekako ipak provući kroz rajska vrata. To se neće dogoditi! Tko zakorači kroz paklena vrata nikad više neće moći nazad. Nema prijelaza iz pakla u raj, kao što vidimo u izvještaju o Lazaru i bogatašu. Zajedno sa sotonom i njegovim demonima bit će mučeni u vijeke vjekova i svi oni koji će s njima završiti u jezeru koje gori ognjem i sumporom.

Mnogi su na putu za pakao

Sve svjetske religije, pogotovo one s kršćanskim predznakom zavaravaju svoje sljedbenike porukom da su zapravo dobri ljudi koji tu i tamo pogriješe, ali samo neka daju svoje najbolje i sve će na kraju biti u redu. Hoće li? Pogledajmo što Isus kaže: "Uđite na uska vrata, zato što široka vrata i širok put vode u propast, i mnogo ih je koji idu njim. Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život i malo ih je koji ga nalaze." (Matej 7:13,14)

Božji sud je pravedan

Nitko neće moći reći da je nezasluženo završio u paklu. Bog je pravedan i svakome će omogućiti pošteno suđenje. On je unaprijed najavio ljudima po kojem će kriteriju biti suđeni kada u onaj dan pred Njim budu stali licem u lice. Isus kaže da će ljudima biti suđeno prema standardu Božje riječi. Ako u rukama držimo knjigu zemaljskog zakona, naprimjer krivičnog, točno znamo da ćemo ukoliko učinimo krivično djelo odgovarati prema članku koji to regulira. Isto je s Božjim sudom. Sve je zapisano i objavljeno, poruka Evanđelja odjekuje svijetom i sada je vrijeme da sa širokog skrenemo na uski put, onaj koji vodi u vječni život.

Bog je kriv?!

2011-12-03T10:15:00.000-08:00

Raznorazni su izgovori zašto se grešnici ne žele podložiti Božjem autoritetu. Da bismo shvatili srž problema prvo moramo prihvatiti biblijske istine koje otkrivaju uzroke pada u grijeh, posljedice grijeha i put izlaska iz grešnog stanja. Ovo su tri područja u kojima sotona nažalost uspješno zavodi ljude i usmjerava ih da odgovornost prebacuju na Boga. Drugim riječima, Bog je kriv za sve!

Čovjek je stvoren prema Božjoj slici. Hebrejska riječ koja je upotrebljena za sliku znači: sjena, odsjaj. Nakon što je stvorio prve ljude, Bog im je povjerio autoritet da vladaju nad biljnim i životinjskim svijetom. Naredio im je da se množe i podlože zemlju. Uvjet za zajedništvo s Bogom bila je poslušnost Njegovoj riječi. Jedna od stvari koje su prvi ljudi čuli bilo je dopuštenje da smiju jesti sa svih stabala u edenskom vrtu, a upozoreni su da ne smiju jesti samo s jednog, drva spoznaje dobra i zla.

Sotona je iskušavao Evu i upitao je: "Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?" Mislite li da on nije znao što je točno Bog rekao? Naravno da je znao da ograničenje vrijedi samo za drvo spoznaje dobra i zla, kao što jako dobro zna sve što je Bog rekao ljudima kroz objavu svoje riječi u Bibliji. Ne samo to, on čak vjeruje da je sve to istina, ali to nije vjera poslušnosti, nego lažna vjera koja uvijek želi iskriviti i staviti u krivi kontekst sve ono što Bog kaže. Tako je bilo u edenskom vrtu, tako je i danas. Eva je povjerovala da ona i Adam neće umrijeti ako pojedu plod sa zabranjenog stabla i da će postati kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo. Vjerovala je krivoj osobi! Nažalost, ljudi su zbog grijeha nasljedno pali u stanje duhovne smrti. Kao što Pismo kaže, u Adamu smo svi umrli i lišeni smo Božje slave.

Padom u stanje duhovne smrti ljudi su predali i autoritet koji su primili od Boga. Kada je sotona iskušavao Isusa u pustinji i tražio Njegovo štovanje, naglasio mu je da je njemu predan autoritet nad svijetom i da ga može dati kome hoće. Iako je otac svake laži, sotona je u ovom slučaju rekao istinu, ali, naravno, opet u službi laži. Autoritet nad svijetom predali su mu prvi ljudi i on je postao bog ovog svijeta. Jako je važno da shvatimo uzroke prije nego se upustimo u objašnjenje posljedica.

Nažalost, većina ljudi ne zna ništa o uzrocima, a dobar dio njih niti ne želi znati. Najlakše je reći: "Bog je kriv!" Često se čuje prigovor: "Ako je Bog ljubav, zašto umiru nerođena ili tek rođena djeca, ili zašto se rađaju s teškim deformacijama?" Jesmo li se uistinu spremni suočiti s odgovorom na ova i slična pitanja? Jesmo li se možda zapitali, tko ubija djecu prije ili neposredno poslije poroda? Recimo, djeca čije su majke ovisnice o drogi mogu biti rođena s deformacijama, a mogu i umrijeti. Važno je pitanje, tko je rekao ili tko je potaknuo majke da se drogiraju. Je li im Bog to rekao, ubrizgavajte heroin u svoje žile, pa će kroz vašu krv i dijete u utrobi biti drogirano, a poslije poroda deformirano.

Što je s djecom koja su ubijena u majčinoj utrobi? Tko je njima presudio, oduzeo im život prije nego što su udahnula zrak? Tko je rekao tim najčešće mladim ljudima, ulazite u seksualne odnose prije braka, budite slobodni u ponašanju. Tko je izmislio termin neželjena trudnoća, a samim time i neželjeno dijete. Trudnoća traje devet mjeseci, a pitanje neželjenog ploda "rješava" se u nekoliko sekundi. Ako ne ide drugačije, onda je i kontejner za smeće prikladan. Mladi krše Božje moralne standarde, a kad se pojavi problem (čitaj: neželjeno dijete) on se rješava drugim kršenjem Božje riječi - ubojstvom. Dakle, cijeli niz zločina odigra se samo zbog jedne stvari, kršenja Božje riječi. Mislimo li još uvijek da je Bog kriv?

Jučer je u Zagrebu rastrojeni otac ubio iz vatrenog oružja dvije kćeri od četrnaest i šest godina. Naravno, dežurni tužitelji Boga opet su postavili pitanje, gdje je Bog bio da ih zaštiti. Kritičari neće postaviti pitanje pod čijim je autoritetom i utjecajem živio taj otac. Kakav duh je u njegovom srcu bio u trenutku kad je povlačio obarač. Je li Bog u svojoj svetoj riječi rekao roditeljima ubijajte svoju djecu, ili je rekao volite ih, odgajajte, brinite se za njih, usmjeravajte ih k pobožnosti. Dakle, sve se svodi na to čiju riječ će roditelji poslušati.

Prestanimo kriviti Boga za one stvari koje nije uzrokovao i uperimo prst u pravog krivca. Biblija ga naziva ocem svake laži, ubojicom ljudi od početka, eonom ovog svijeta i starom zmijom. Međutim, krivica nije samo na sotoni i demonima, nego i na ljudima koji ih slijede. Kada Isus na kraju Knjige Otkrivenja daje presudu u obliku vječnog prebivanja u jezeru koje gori ognjem i sumporom, On jasno daje na znanje da u tom jezeru neće biti samo sotona i njegovi anđeli, nego i kukavice, otpadnici, odurna stvorenja, ubojice, bludnici, vračari, idolopoklonici i svi lašci. Spomenute kategorije ljudi i danas žive na zemlji čineći zla djela. To je uzrok zašto stalno slušamo o ratovima, bombašima samoubojicama, ubojicama, pohlepi, uništavanju prirode, svećenicima koji seksualno zlostavljaju djecu i drugim zlima. Ne, Bog nije kriv! Kriv je sotona, a krivi su i ljudi koji ga slušaju i slijede!

Bog nije uzrokovao probleme, ali je ponudio rješenje! Žrtvovao je svojeg Sina na križu Golgote, natovario ga je grijehom i njegovim posljedicama kako bi zadovoljio zahtjeve pravednosti. Isus Krist je uskrsnuo od mrtvih i danas želi spasiti svakog čovjeka. Evanđelje se nudi svakome, ali svatko ga ne prihvaća. Hoće li Bog i za to biti kriv u ljudskim očima? Što je s nama, jesmo li svjesni svojeg stanja? Je li nam Bog uzrok ili rješenje problema? Svatko zna odgovor za sebe! Jedno je sigurno, ono što Bog kaže bit će ispunjeno, nekome na spasenje, nekome na osudu. Na kraju nitko neće moći reći: "Nisam znao!", zato što je izbor naš.

Mekki Torabi

2011-12-03T10:13:00.000-08:00

"Ima tu nešto!" uobičajen je komentar ljudi kad se susretnu s raznoraznim duhovnim tehnikama. Ukoliko pri tom ono što vide, čuju ili osjete bude spektakularno i medijski popraćeno, tada i njihovo zanimanje i daljnja uključenost rastu. Ipak, svatko od nas trebao bi se zapitati: "Iz kakvog duhovnog izvora dolaze raznorazne tehnike i učenja?" Osim nekih ekstremnih, zastupnici svih duhovnih tehnika u glas se pozivaju na Boga, Krista ili Svetog Duha, čak i kad ne skrivaju pripadnost istočnjačkim religijama kao što su hinduizam, budizam i sl. Termini kao što su "božanska energija", "božanska iscjeliteljska sila", "božanski dar koji imam od djetinjstva" i sl. mogu stvoriti atmosferu u kojoj podrazumijevamo i bez neophodne provjere prihvaćamo da na nekom seminaru ili privatnoj seansi u ordinaciji uistinu djeluje Bog koji se objavio u Bibliji.

Kad bismo trebali suvislo objasniti zašto apriori vjerujemo da je Bog uključen gotovo sigurno bismo ponovili upravo ono što nam je prethodno servirano. Na kraju se sve svodi na to da vjerujemo u Božje djelovanje samo zato što nam je osoba koja djeluje u duhovnoj tehnici rekla da je Božji poslanik koji ima Njegovu energiju. To je slično situaciji da nam netko pozvoni i predstavi se kao državni službenik, policajac naprimjer. Nije nam pokazao službenu iskaznicu, nije rekao razlog dolaska, ali mi ga puštamo u kuću samo zato što je rekao to što je rekao. Možda mislimo, zar bi netko stvarno bio toliko naivan? Nažalost, odgovor je potvrdan, a slična situacija događa se i u duhovnom području kad mnogi vjeruju onima koji se predstavljaju kao Božji poslanici, iako to nisu. Oni puštaju preko praga svojeg života duhovnu silu koja djeluje kroz takve ljude, ne sluteći kakvoj opasnosti izlažu sebe i svoje bližnje, a kamoli kakve to posljedice ima za konačnu sudbinu njihove duše.

Mekki Torabi je marokanski iscjelitelj koji je vrlo popularan u Hrvatskoj. Njegove seanse posjećuju i pripadnici političkog, športskog i estradnog miljea. U jučerašnjem razgovoru u shout box-u iznio sam stav da je njegovo iscjeliteljsko djelovanje plod djelovanja vračarskog duha. Za one neupućene, to je sotonina duhovna sila koja se protivi Bogu i kroz zavodničko djelovanje uništava ljudske živote. Okultizam (occultus - skriven mračan, tajan) djeluje kroz tri područja.

Okultno područje sile: akupresura, akupunktura, astralna, projekcija, levitacija, hipnoza, kontrola uma, dinamika uma, parakineza, telekineza, čarobnjaštvo, reiki, yoga i dr.

Okultno područje znanja: astrologija, automatsko pisanje, kanaliziranje, vidovnjaštvo, proricanje, kristalne kugle, koloroterapija, kristaloterapija, gatanje iz kave, čaja, kostiju, graha i sl. kabala, čitanje misli, numerologija, analiziranje rukopisa, frenologija, tarot, telepatija i dr.

Okultno područje materijalnih predmeta: amajlije, anke, droga, heksagrami, pentagrami, talismani, ouija ploče, znaci zodijaka i dr.

Torabi je u Tv emisiji "Deset do osam" voditeljici Mirjani Hrgi izjavio: "Energiju primam od pet planeta." Svatko iole upućen u osnove new age pokreta zna da je primanje i davanje onoga što se u terminologiji tog miljea zove svemirska energija okosnica većine učenja i djelovanja. Reikisti, yoga majstori i drugi u razgovoru redovito spominju pojam energije. Biblija niti na jednom mjestu ne spominje nekakvu neutralnu svemirsku ili sličnu energiju. Takvo što ne postoji. Prema učenju Pisma postoji Božje i sotonino kraljevstvo, svako sa svojom silom i ljudskim kanalima kroz koje se te dvije sile očituju. Kanali Božje sile jesu kršćani, ljudi koji su se obratili od grijeha, rođeni su od vode i Duha i koji žive u punini istine Božje riječi. Kanali sotonine sile jesu neobraćeni ljudi, oni čijim srcima još uvijek vlada pala priroda.

Kad bi Torabi bio Božji čovjek, tada zasigurno ne bi koristio terminologiju new age pokreta, a kamoli vjerovao i učio druge da će im pomoći energija koju on posjeduje. Pogledajmo što je izjavio u spomenutoj tv emisiji: "Na završnom, skupnom tretmanu, svi u zrak dignu bocu vode, a ja je energiziram i duhovno obogaćujem." Možda se pitamo, što je to uopće energiziranje vode? Postoji nekoliko opcija, ovisno o smjeru pojedinih iscjelitelja i ljudi koji se bave alternativnom medicinom, ali u osnovi je stremljenje da se pomoću kristala ili nekih drugih tehnika pozitivna energija poveže s vodom koju će korisnici konzumirati. U Bibliji postoji puno opisa ozdravljenja ljudi posredstvom Božje sile, pogotovo za vrijeme Isusove zemaljske službe, a kasnije i apostolske. Nitko od njih nije energizirao kao što to čini Torabi i slični iscjelitelji. Ovdje se postavlja važno pitanje. On tvrdi da je dar ozdravljanja primio od Boga kad je bio dijete. Logikom stvari, kao Božji čovjek podrazumijeva se da je ispunjen Svetim Duhom., kao što su bili Isus, apostoli i drugi zabilježeni vjernici. Ali tu se javlja problem. Njegovo djelovanje nije istovjetno njihovom, a navodno imaju isti duh. U tom slučaju njegove riječi da duhovno obogaćuje vodu koju energizira dokazuju da on doduše djeluje duhovno, ali ne na poticaj Svetog Duha.

Božji ljudi opisani u Bibliji nisu samo djelovali u službi ozdravljenja, nego su i propovijedali Evanđelje. To u osnovi znači da su pozivali grešnike na pokajanje i vjeru u Isusa Krista. Torabi ne propovijeda Evanđelje. Naravno, on to i ne može zato što nije kršćanin. On samo spominje Boga, onako usput da potencira svoju karizmu, uvjeren da ono što čini potiče od Njega. Kao i mnogi drugi slični iscjelitelji, tvrdi da je dar primio od Boga kao dijete. Bog nikada nije djelovao na taj način i to je još jedan dokaz da ga On nije poslao. Bog radi u nečijem životu i prije obraćenja, ali darove dijeli tek kad čovjek uđe u Krista. Dar ozdravljenja jedan je od devet duhovnih darova Svetog Duha. Dobivaju ga vjernici koji čeznu za njim i žele biti upotrijebljeni Kristu na slavu ili suverenom Božjom odlukom. Tu je i osobna vjera u silu Isusovog imena i ispunjavanje Njegove zapovijedi da molimo za bolesnike i istjerujemo zle duhove. Zamislimo Pavla ili Petra kako energiziraju vodu kao Torabi. To je nemoguće ukoliko znamo što Božja riječ uči i slijedimo Krista.

Problem u cijelom slučaju ne predstavlja samo Torabi, nego i korisnici njegovih usluga. Svemirsku silu kojom energizira vodu treba nazvati pravim imenom, a to je sotonina sila. Svi oni koji su se u bilo kojoj formi izložili utjecaju te sile izložili su svoje živote djelovanju oca svake laži, starom zmaju i zmiji, zavodniku i bogu ovog svijeta, eonu zračnog kraljevstva, duhu koji sada djeluje među nepokornima. Ne samo to. Sudjelovanjem se izlažemo i Božjem gnjevu i srdžbi, zato što On mrzi i osuđuje bilo koju formu čarobnjaštva i magije. Moramo znati da sotona čovjeku nudi sve što i Bog. Imenujmo bilo koji blagoslov koji nam Bog želi dati i možemo biti sigurni da postoji imitacija u sotoninom kraljevstvu. Tako je i sa zdravljem. Svoju potrebu za zdravljem trebamo ispuniti u Isusu Kristu, vjerom u Njegovo ime i Njegovu riječ, vjerom u ono što je za naše ozdravljenje učinio na golgotskom križu.

Podsjećanje i ponavljanje

2011-12-03T10:11:00.001-08:00

Prvo poglavlje druge Petrove poslanice daje nam važnu duhovnu lekciju. Na početku apostol konstatira da nas je Njegova božanska sila posredstvom prave spoznaje opskrbila svime što je potrebno za život i pobožnost. Ono što nam je milošću ponuđeno u Kristu trebalo bi nas usmjeriti prema tome da umaknemo pokvarenosti koja je zbog opake požude u svijetu. To je negativna strana ove izjave, a pozitivna je da nas Božja sila želi oblikovati u dionike božanske naravi. Ovo drugo ne možemo ostvariti bez prvog. Moramo se odvojiti od bezbožne požude ovog svijeta, da bi se Kristov karakter oblikovao u nama.

Nadalje, apostol nam daje smjernice za ostvarenje tog cilja. On nabraja osam vrijednosti koje Kristov sljedbenik mora imati i napredovati u njima iz dana u dan. To su: vjera, poštenje, znanje, uzdržljivost, postojanost, pobožnost, bratska ljubav i opća ljubav. Nedostatak neke od ovih vrijednosti dokaz je duhovne sljepoće, kratkovidnosti i zaborava da smo od očišćeni od grijeha.

Ovo posljednje mi je posebno upalo u oči. Možemo li zaboraviti što smo i kakvi smo bili prije nego li nas je Božja milost izbavila iz kraljevstva tame? Možemo li zaboraviti cijenu koja je na križu morala biti plaćena za naše grijehe? Možemo li zaboraviti da je Isus morao sići u tamne dubine Podzemlja kako bi iskusio krajnju posljedicu odvojenosti od Boga? Ovdje nije riječ o umnom zaboravu. Svatko tko je ušao u Krista zna umom ove činjenice, čak i mnogi grešnici. Opasnost leži u duhovnom zaboravu, gubitku duhovne svjesnosti spasenja. Možda mislimo da ne postoji takva opasnost, ali apostol je smatra realnom prijetnjom i zato upozorava na nju.

Pogledajmo sada njegov zaključak: "Zato ću vas uvijek podsjećati na ovo, premda sve i sami znate i premda ste učvršćeni u istini. Smatram svojom dužnošću, dok sam god u ovom šatoru, da vas opomenama držim u budnosti ..." Koliko puta nam možda dosadi slušati "jedno te isto" o vjeri, pobožnosti i drugim vrijednostima. Mislimo: "Sve to znam i čuo sam tisuću puta, zar moram još jednom?" Takav način razmišljanja trebamo mijenjati, zato što nije ispravan. Podsjećanje i ponavljanje stvari, makar bile i osnovne, nužno je potrebno za zdrav duhovni život i ostvarenje ciljeva u Kristu. Nikad nismo dovoljno čuli o bilo čemu, a da ne bismo trebali još jednom. Naš uvid u duhovne stvari nikad nije toliko dubok, da ne bi mogao i trebao biti još dublji. Naše djelovanje uvijek može biti bolje i plodnije na Božju slavu. Utrka traje do cilja!

Petar je podsjećanje i ponavljanje smatrao toliko važnim za vjernike, da je čak i ovo unaprijed nagovijestio: "Ali ću se pobrinuti da se i poslije moje smrti u svakoj prilici možete sjećati ovoga."

Recesija

2011-12-03T10:10:00.000-08:00

Kao i prošle godine, tako je i početak ove obilježen hladnom konstatacijom ekonomista i političara: "Recesija je, u dubokim smo problemima, a svjetlo na kraju mračnog tunela se još ne nazire!" Prije dva dana gledao sam prilog na tv-u o otpuštenim radnicama u bjelovarskom kraju. Jedna od njih tužno je rekla: "Trideset godina sam radila bez prekida, a u studenom je firma došla u teškoće i od tada sam na zavodu za zapošljavanje!" Svakim danom sve je više ovakvih ili sličnih životnih priča. Imati stalan posao, a pri tom i redovito primati plaću želja je stotina tisuća ljudi u Hrvatskoj.

Kao vjernik zapitao sam samog sebe: "Ako čovjek može doći u stanje krize u materijalnom području, koliko više je opasno upasti u duhovnu recesiju?" Znamo iz učenja Pisma da kiša pada ravnomjerno po pravednicima i nepravednicima. Danas imaš posao, a sutra možeš završiti na zavodu za zapošljavanje. Svakome se to može dogoditi, ali vjernici su u velikoj prednosti. Oni imaju Gospodinova obećanja o Njegovoj brizi za svoj narod i nepresušnoj providnosti. Onima kojima je Božja riječ priča iz davnine to je apstraktno, onima kojima je Božja riječ temelj vjere to je stvarnost. U Božjem kraljevstvu nema recesije!

Jedina recesija koje se vjernik uvjetno rečeno treba pribojavati jest ona duhovna. Bog će se pobrinuti za kruh svagdašnji, posao i svaku materijalnu potrebu. Isus nam kaže da se ne trebamo tjeskobno brinuti za sve to, zato što je to odlika pogana (bezbožnika). Budući da oni žive u sotoninoj vlasti materijalno prokletstvo, krize i recesije njihova su sudbina. Oni žive u stalnom strahu i očaju, nemajući nadu u bolje sutra. Vjernik živi od svake riječi koja izlazi iz Božjih usta i doslovno je ovisan o stalnom djelovanju Svetog Duha u svom nutarnjem biću. Vjera nije održavanje religioznih rituala i slijepa poslušnost ljudskim tradicijama. Osobni odnos s Kristom, poslušnost Njegovoj riječi i vodstvo Svetog Duha jesu temelji zdrave biblijske duhovnosti. Ukoliko u tim područjima dođe do recesije, tada smo u pravoj nevolji. Narušavanje odnosa s Kristom zbog kompromisa, mlakosti ili nekog drugog razloga, neposlušnost Riječi i uzdanje u bilo što ili bilo koga osim u vodstvo Duha, to su sigurni pokazatelji da smo u duhovnoj recesiji koja nas može oslabiti i u konačnici usmrtiti.

Nevjernik nema što posebno izgubiti, eventualno materijalnu sigurnost. Vjernik može postati tragični gubitnik. Imati sve u Kristu i ostati bez toga najveći je gubitak! Zato trebamo iz dana u dan provjeravati sami sebe napredujemo li u vjeri i svemu što to podrazumijeva. Ukoliko nas Sveti Duh osvjedoči da smo u nekom od njih upali u recesiju, pokajmo se istog trenutka. Sve možemo izgubiti, ali vjeru nikada! Božja riječ u našem srcu najveće je blago koje imamo.

Svinjska gripa

2011-12-03T10:09:00.001-08:00

Prije neki dan primijetio sam nešto vozeći se tramvajem što nikad prije u Zagrebu nisam vidio, ljude s maskama na licu. Sjećam se prizora s TV ekrana prije nekoliko mjeseci koji su prikazivali milijune ljudi u Meksiku s maskama. Bilo je organizirano dijeljenje maski pred ulazima u vrtiće, škole, fakultete i sve javne ustanove, kao i pred postajama javnog prijevoza. Nekako kad to čovjek promatra na TV-u izgleda drugačije, znamo da se događa, obuzmu nas osjećaji nelagode, ali ipak još djeluje daleko. Sada je bitno drugačije. Svaki socijalni kontakt postaje rizičan. Prema službenim podacima do danas je svinjskom gripom u Hrvatskoj zaraženo 2874 ljudi, a dosad je umrlo četvero. Nažalost, to vrlo vjerojatno neće biti konačna brojka.

Kako se postaviti? Ukoliko smo vjernici, tada znamo da je naš Gospodin prorekao najezdu smrtonosnih bolesti koje će harati svijetom prije Njegovog drugog dolaska. Dakle, te stvari se moraju dogoditi, nitko to ne može spriječiti. Bog sudi grešnom svijetu, dani naplate stižu. Mi se kao vjernici ne možemo izolirati od tih događaja. Virusi mogu ući u naše tijelo, isto kao i kod grešnika. Ipak, postoji razlika. Prisjetimo se kad je Bog sudio Egipat. Jedna za drugom, pošasti su harale i uništavale prirodne resurse grešne zemlje, a neke od njih, kao čirevi i zdravlje ljudi. Na kraju Bog se osvetio Egipćanima za pomor židovske djece, usmrtivši njihove prvorođence, uključujući i faraonovog sina. Ono što trebamo zapaziti jest ovo; niti jedna židovska životinja nije uginula: "Razlikovat će Jahve stoku Izraelaca od stoke Egipćana, tako da ništa što pripada Izraelcima neće stradati." (Izlazak 9:4) U noći osvete židovske kuće bile su pošteđene zato što su vrata bila premazana janjećom krvi, slikom Kristove krvi koja nas je otkupila od vlasti grijeha i njegovih posljedica. Usred užasa svake od tih pošasti Božjem narodu ništa se nije dogodilo.

Trebamo li se dakle bojati virusa koji haraju uokolo nas? Ne, niti u kojem slučaju! Kao što je onda Bog razlikovao svoj narod od grešnika, razlikuje ga i danas. Mi smo u Kristu, dijelovi smo Njegovog tijela, Njegovo smo vlasništvo i sveto svećenstvo.

Pogledajmo kakvo nam ohrabrujuće obećanje daje naš Gospodin u Psalmu 91:

"Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega, što počivaš u sjeni Svemogućega, reci Jahvi: 'Zaklone moj! Utvrdo moja! Bože moj u koga se uzdam!" Jer on će te osloboditi od ptičarske zamke, od pogubne kuge ... Nećeš se bojati noćnog strašila, ni strelice što leti danju, ni kuge što se šulja kroz tmine, ni pošasti što hara o podne. Pa neka padaju tisuće kraj tebe, deseci tisuća s tvoje desne strane, tebi se neće primaći! Tek što okom pogledaš, vidjet ćeš plaću grešnika."

Svatko od nas imati će priliku u ovim vremenima provjeriti je li uistinu vjernik koji počiva u sjeni Svemogućeg, ili samo religiozan čovjek koji si umišlja da štuje Boga, a zapravo je rob ljudskih tradicija koje se protive Božjem učenju. Duhovno stanje će se očitovati u praksi, doslovno na našoj koži, nekome na spasenje od pošasti, nekome na propast.

Svi hoće Boga na sprovodu

2011-12-03T10:07:00.000-08:00

Smrt i pogreb pop izvođača Michaela Jacksona toliko su medijski eksponirani ovih dana da su neizostavno u svakom izazvali određene reakcije. Neki ga ne mogu prežaliti, neki su si oduzeli život, zato što svijet bez njega navodno nije isti, neki vide priliku za nove teorije zavjere, a nekima je taj medijski spektakl iritantan.

Razmišljao sam o tome kako je Michael zapravo bio nesretan čovjek. Imao je bogatstvo, nisu ga morile brige kako platiti račune i sl. Puno se pisalo o njegovom privatnom životu, plastičnim operacijama, navodnim pedofilskim skandalima, sudskim procesima, odštetama. Što je od svega toga istina ne znam. Poznati i bogati ljudi mogu biti na meti onih koji od njih žele izvući novac, a opet, mnogi će reći, gdje ima dima ima i vatre. Bog zna što je ili nije bilo, On će pravedno suditi.

Što god da je Michael u životu učinio i vjerovao, njegov sporovod je u jednoj stvari bio isti kao i većina tzv. kršćanskih sprovoda, izuzmemo li neviđenu medijsku pompu. U određenom kontekstu spomenut je i Bog u pjesmi Haleluja (Slava Bogu). Zanimljivo je kako ljudi ne žele Boga dok su živi. Obraćenje im se ne uklapa u planove, to nije "in" i "cool", uživaju u grešnim djelima starog čovjeka i na kraj pameti im nije da se rode od vode i Duha. Zašto bi počeli živjeti i štovati Boga u Duhu i istini, kad imaju "svoju crkvu", "svoju vjeru", "svoju tradiciju" itd. Lakše im je držati vanjski oblik pobožnosti i glumiti da su kršćani, dok s druge strane razmišljaju, govore i žive kao demoni.

Ipak, svi bi na postavljeno pitanje: "Želite li kršćanski sprovod?" odgovorili potvrdno. Zanimljivo, svi žele da im se nad grobom drži propovijed u kojoj će biti naglašeno "kako su bili vjernici i članovi crkve, koji su blago preminuli u Gospodinu!" Naravno, za kraj slijedi zaključak: "Počivao/la u miru Božjem!" Kad bi barem bilo tako, da je svatko živio kako mu se nad grobom priča, ali nažalost daleko je to od istine. Sprovod je nažalost uglavnom vrhunac životne obmane. Ne samo za pokojnika, nego i za one koji ga oplakuju. Slušaju priče kako je umro u Gospodinu i otišao u Božju prisutnost, a da se pri tom uopće ne pitaju na osnovu čega to zaključuju. Možda se i ne žele pitati, zato što bi neizostavno morali početi razmišljati i o svojem životu i konačnom odredištu koje ih čeka. Crkvena religija im jamči da će u raj, a "ono malo što su zastranili" namirit će misa zadušnica, boravak u čistilištu i sl.

Da, svi žele Boga na sprovodu, ali da bi se to ostvarilo Bog mora biti i u našem životu. Kršćanske denominacije nemaju isto gledište o sudbini i počivalištu umrlih. Neki vjeruju da mrtvi spavaju, neki vjeruju da duh i duša odlaze u čekalište za mrtve itd. Ima tu puno teorija. Ipak, barem prema učenju Pisma jedno je sigurno i mogu to sa sigurnošću reći: "Bog će suditi svakom čovjeku, jedan na jedan!" U poslanici Hebrejima čitamo "da je svakom čovjeku određeno jedanput umrijeti, a potom dolazi sud". (9:27) Može se raspravljati hoće li to izgledati ovako li onako, ali dogodit će se sigurno. Zato nemojmo brinuti o tome da nam nad grobom drže lijepe govore. Brinimo o tome da kad stanemo pred Suca budemo proglašeni pravednima i prihvaćenima. Ako na sudu budemo proglašeni prokletima kojima je sudbina u jezeru koje gori ognjem i sumporom, uzalud će biti lijepi govori na sprovodu. Zato, obratimo se od grijeha, živimo s Kristom, umrimo u Kristu i budimo s Njim u vječnosti!

Mir i dobro

2011-12-03T10:06:00.000-08:00

Danas sam pogledao emisiju Mir i dobro na HTV-u. Negdje pred kraj voditeljica je najavila prilog o Božjim zapovijedima. Na redu je bilo kratko učenje o drugoj. I tako je gledateljima prenešeno da druga zapovijed glasi: "Ne izgovaraj uzalud Božje ime!" Spomenuti su i katolički katekizmi koji opširnije obrađuju smisao te zapovijedi. Svatko tko je željan saznati i prihvatiti istinu, može provjeriti da je u emisiji objavljena laž. Ono što je prikazano kao druga zapovijed zapravo je treća. Slučajna omaška? Teško! Riječ je o smišljenoj manipulaciji kojom se u svijest ljudi ciljano ugrađuje iskrivljena predodžba Božjih standarda. Naime, izvorni tekst druge zapovijedi nije spomenut, niti su gledatelji pozvani da u sadržaju Pisma sami provjere istinitost obavijesti koju su primili. No, treba li nas to čuditi? Kad bi to učinili, vidjeli bi da druga zapovijed ima sasvim drugačiji sadržaj.

Što su gledatelji mogli saznati o uzaludnom izgovaranju Božjeg imena? Jedini pozitivni element u cijelom prilogu bilo je izjava da naša nacija uzduž i poprijeko psuje Boga. Također, dana je ocjena da je stupanj psovanja veći u onim regijama koje su kao više "vjerničke". Slažem se, iako mogu posvjedočiti da se Bog u ovom "vjerničkom" narodu psuje od Istre do Dubrovnika, od Slavonije do Međimurja. Za zemlju koja je cijepljena za Božji duhovni utjecaj ovakav prilog je čak i vrlo eksplicitan. Ipak, nije spomenuto da u Božjoj zapovijedi stoji i da Bog ne prašta onom koji uzalud izgovara Njegovo ime, a o psovci da i ne govorimo. Hrvatska jest pod udarom Božjeg suda između ostalog i zato što je jedna od zemalja u kojoj se Bog najviše psuje, a o iskrivljavanju, čak i brisanju zapovijedi da i ne govorimo.

U cijeloj emisiji su barem tri priloga obrađivala štovanje gospe, hodočašća njezinim svetištima, otvaranje betonskih hramova i sl. Tematika druge zapovijedi obrađena je na ovom blogu u postu "Kipovi i slike".

Lotomanija

2011-12-03T10:05:00.000-08:00

Posljednjih dana stalno slušam u informativnim emisijama o masovnim uplatama građana, koji očekuju rekordan dobitak na lotu. Reporteri obilaze uplatna mjesta i ispituju ljude što bi učinili s milijunskim dobitkom. Postoji duhovno legalan i nelegalan način dolaska do novca. Legalan je pošten rad, vjera u Božju providnost i zadovoljstvo s onim što nam je dao. Naravno, to ne znači da ne treba težiti boljem, ali samo u okviru Božje volje. Ovakav način života ne može se očekivati od ljudi koji ne poznaju Boga. Njihovo poimanje materijalnih vrijednosti oblikovano je duhom ovog svijeta. Nelegalan način je krađa i uzdanje u sreću. To područje pokrivaju tzv. nagradne i igre na sreću. Iako im se prišivaju stručni i medijski atraktivni nazivi, najbolja riječ za opisati spomenuto jest kocka.

Hrvatska je definitivno kockarska zemlja. Prošećemo li ispred uplatnih mjesta lutrije ili nebrojenih športskih kladionica, vidjet ćemo ljude raznih dobi kako ispunjavaju papiriće s brojevima ili rezultatima natjecanja. Tužno je da sve veći broj djece upada u kockarski svijet, isprva kroz naoko nedužnu razonodu, a kasnije se u njima oblikuje način razmišljanja koji rješenje životnih pitanja traži u sreći.

Biblijski gledano, kocka je porok iza kojeg stoji sotonin duh. Kocka je također idolopoklonstvo, grijeh koji krade Božju slavu u ljudskim životima. Netko će osvojiti milijunski dobitak, većina igrača će po tko zna koji put baciti novac u vjetar, ali to nije ključna stvar ove priče. Onaj tko dobije taj novac neće kroz njega primiti blagoslov, nego prokletstvo! Uzalud milijuni na računu, ako se gubi duša! Pravi dobitak nije na lotu ili kladionici! Dobitak oproštenja grijeha, novog rođenja, pomirenja s Bogom, vječnog života i časti da se slijedi Krist jest ono što bi nas trebalo potaknuti na "Božju nagradnu igru". U njezinim pravilima nema čimbenika sreće. Sve je poznato i dobitak je svakom ponuđen i osiguran. Jedino što se od igrača traži jest vjera u Isusa Krista. Nažalost, na uplatnim mjestima Božjeg kraljevstva neće biti gužve kao na svjetovnim, zato će na kraju biti i malo nagrađenih.

Znaju li da ih šiba Božji sud?

2011-12-03T10:03:00.000-08:00

Milijuni ljudi s maskama na licima, vlade koje propisuju mjere zaštite, znanstvenici u panici koji bez uvijanja priznaju da je samo pitanje koliko će života pokositi smrtonosni virus i druge crne vijesti koje slušamo posljednjih dana uznemiruju ljudska srca. Strah se širi svijetom. Naravno, ljudi koji žive bez Boga ili su samo nominalni vjernici u svemu ovom vide samo medicinsku katastrofu, virus koji je poprimio najgore osobine raznih vrsta gripa. Oni koji su ujedinjeni s Kristom shvaćaju na temelju Njegovih riječi da je ono što se događa Božji sud nad grešnim svijetom. Ovo što se događa jest užas, ali puninu značenja te riječi upoznavati ćemo u budućnosti sve češće, zapravo progresivni užas postat će konstanta.

Strašnije od samog suda jest sljepoća ljudi, tj. neprepoznavanje uzroka. To neodoljivo podsjeća na duhovno stanje koje je vladalo u bezbožnim gradovima Sodome i Gomore. Kada su anđeli u ljudskom obliku ušli u grad, Lot ih je ugostio u svojoj kući i nije im dopustio da prenoće na drugom mjestu. Dobro je znao zašto. Stanovnici su bili pomahnitali seksualni manijaci, homoseksualci koji nisu birali žrtve. Ubrzo su saznali da su stranci u Lotovoj kući i rulja je došla pred njegova vrata. Tražili su da im preda goste, kako bi ih mogli silovati. Anđeli su došli u Lotovu kuću zato što su znali da je pet do dvanaest. Bog je već pripremio sumpor za spaljivanje ovih gradova i samo se čekalo da nekolicina pravednika napusti područje uništenja. Kada je rulja nasrnula, anđeli su ih nadnaravno zaslijepili i počeli su tumarati uokolo, ne odustajući od svoje grešne nakane. Anđeoska intervencija bila je nadnaravna, ali oni to nisu uočavali. Bili su slijepi u duhu i tijelu i nisu htjeli odustati od opačine. Išli su do kraja u grijehu i primili su zasluženu plaću.

Današnji svijet je u gorem stanju od ovih grešnih gradova. Bog sudi nacije, ali one to ne prepoznaju. Naprotiv, postaju sve tvrđe i bezbožnije. Kao što piše u knjizi Otkrivenja, ljudi će psovati Boga (i danas to čine, naša zemlja je neslavni primjer) i odbijati se obratiti od štovanja demona u različitim formama idolopoklonstva.

Krštenje u vodi

2011-12-03T10:02:00.000-08:00

Krštenje u vodi nije manje bitan preduvjet ulaska u kraljevstvo, od rođenja po Duhu. Pogledamo li pozorno Isusove riječi, uvidjet ćemo da On uz pojam rođenja u istu ravan stavlja Duh i vodu. Nije dovoljno biti rođen od Duha, neophodno je i biti kršten, rođen od vode. Vrijedi i obratno. Vremenom je crkvena tradicija umanjivala važnost krštenja, tako što ga je pretvorila u simbol unutarnje promjene izazvane obraćenjem. No, je li krštenje simbol? Pismo ne daje podršku takvom tumačenju. Upravo suprotno, u naučavanju i iskustvu vjernika zabilježenih u Novom savezu ono je imalo daleko širi duhovni kontekst.

Učenje Novog saveza navodi ove radnje koje čovjek mora poduzeti ukoliko želi biti spašen u Kristu: priznanje Isusovog Gospodstva i vjera da ga je Bog uskrsnuo od mrtvih (Rimljanima 10:9,10), zazivanje vjerom Isusovog imena (Rimljanima 10:13), vjera u Isusovu zastupničku smrt na križu (1. Korinćanima 1:18),obraćenje i vjerovanje u Radosnu vijest (Marko 1:15) i već spomenuto rođenje od Duha. Isus je u velikoj zapovijedi naglasio učenicima da propovijedaju Radosnu vijest svakom čovjeku (Marko 16:15). U sljedećem stihu vidimo da odaziv na propovijedanu poruku određuje hoće li ljudi biti spašeni ili osuđeni. Isus vrlo jasno kaže da ono što traži nije samo ispovijedanje vjere, nego i krštenje: “Tko bude vjerovao i krstio se, bit će spašen …”

Zato je suprotno učenju Pisma izostavljati vodeno krštenje s popisa gore spomenutih radnji koje čovjeku omogućuju spasenje u Kristu, tj. ulazak u kraljevstvo. Izvršenje svake od tih radnji omogućuje spasiteljsko djelovanje Božje sile. Ovo je važno naglasiti zbog ispravnog razumijevanja: krštenje je dio cjeline spasenja, nikako cjelina sama. Nitko neće biti spašen samo zato što se krstio u vodi. Bez djelotvorne vjere ono je samo protokolarni čin koji u svojoj srži nema spasiteljske sile. S druge strane, svatko tko želi biti spašen mora biti kršten u razumnom roku, nakon što je vjerom izvršio gore opisane radnje. U knjizi Djela vidimo da su ljudi bivali kršteni neposredno nakon prihvaćanja Krista (2:37-41; 8:36-38; 16:14,15). Podrazumijeva se da su izuzetak od pravila ekstremni slučajevi, kada je pojedinac iz objektivnih razloga (zatočeništvo, stanje tjelesne nepokretnosti i sl.) spriječen biti kršten u vodi.

Pogledajmo što se događa u duhovnom području kraljevstva u trenutku krštenja. Apostol Pavao se tom tematikom bavi u šestom poglavlju poslanice Rimljanima: "Ili, zar ne znate da smo svi koji smo kršteni u Krista Isusa, kršteni u njegovu smrt?" (3) Primjećujemo da se krštenje dovodi u vezu s ulaskom u Krista i Njegovom smrću. Rođenje od vode (ulazak u Krista) uvjetovano je prethodnom smrću u vodi. U trenutku uronjenja, stari čovjek (pala ljudska priroda) biva u duhovnom smislu sahranjen u vodenom grobu. Apostol to iskustvo poistovjećuje s Kristovom smrću, zato što je On bio ubijen zbog naših grijeha i sahranjen u grobu. U četvrtom stihu vidimo da trebamo slijediti Kristov primjer izlaska iz groba, tj. uskrsnuća. Kao što znamo, sila uskrsnuća oživila je Krista. Onog trenutka kad za vrijeme krštavanja izlazimo iz vode, mi također bivamo uskrsnuti. U nama se doslovno rađa novi čovjek - Krist. Apostol kaže: “Dakle, s njim smo zajedno ukopani po krštenju u smrt, da bismo, kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih Očevom slavom, i mi živjeli novim životom.” Cilj rođenja od vode i Duha jest taj, da novi čovjek živi novi život u sili uskrsnuća. To je standard kraljevstva.

Ja ću se odreći...

2011-12-03T10:01:00.000-08:00

"Ja ću se odreći mesa!" "Ja ću se odreći kolača i čokolade!" "Ja ću se odreći jutarnje kave!" "Ja ću se odreći cigareta!" " "Ja ću se odreći ..."

Isti ljudi koji daju ovakve i slične izjave do jučer su nosili bizarne maske po hrvatskim gradovima i selima, davali izjave u medijima kako je fašnik tradicija s kojom se možemo ponositi, orgijali pijani (a poneki i drogirani) po ulicama, odijevali svoju djecu u opskurne kostime vještica, duhova, egipatskih mumija, čarobnjaka, kostura, čak i samog đavola. I danas se dogodila iznenadna transformacija. Najedanput nema "fašničke republike", a nastupa, ili bolje reći, nastavlja se religiozni maskenbal. Sada je najedanput važno "odreći se nečega", navući masku pobožnosti, ostaviti dojam da ćemo nešto učiniti kao znak podložnosti prema Kristu.

Božja riječ nas poziva na odricanje, ali ne od kolača, mesa, jutarnje kave ili sličnih stvari. Jesmo li se spremni odreći djela tame i općenito grešnog života? Ukoliko nismo, uštedimo si trud i vrijeme, u Božjem kraljevstvu religiozne predstave odricanja od ovoga ili onoga ne vrijede ništa.

Još jedna blamaža protestantskog miljea

2011-12-03T09:58:00.002-08:00

Od osamnaestog do dvadeset petog siječnja održava se tradicionalna molitvena osmina. Iz redova protestantskih crkava sudjeluju: Evanđeoska pentekostna crkva, Savez baptističkih crkava, Reformirana kršćanska crkva i Evangelička crkva.

Oko ove teme postoji konsenzus šutnje. Protestantski vođe koji djeluju u ekumenskom duhu iz godine u godinu tonu sve dublje u otpad. Oni koji su verbalno protiv kukavički šute na sjednicama raznoraznih predsjedništava i odbora, ne usuđujući se izazvati stvari. Boje se izgubiti povlastice i naklonost države s kojom su potpisali sporazume. Članstvo također šuti iz dva razloga. Neki ne znaju što se događa. Oni koji znaju što se događa šute, zato što duboko u srcu znaju da samim pripadanjem takvim crkvama jesu u kompromisu. Kako će reći: "Protiv smo ekumene!", a predstavnik njihove denominacije moli u jednom duhu sa svećenicima katoličke i pravoslavne crkve. Svaka molitvena osmina jest nova blamaža protestantskog miljea. Svaki dan članstva u ekumenskom savezu dokaz je da su sve priče o želji za probuđenjem i vjernosti Kristu demagogija i prije svega samoobmana.

Blagoslov kuće

2011-12-03T09:58:00.000-08:00

Ne znam je li blagoslov kuće dio službenog učenja katoličke crkve, ili je više neformalan. Uglavnom, skoro svaka katolička obitelj u ovo vrijeme poziva svećenika koji blagoslovi kuću. Kad kažem kuću, ne mislim nužno na stambeni prostor, nego na obitelj koja u njemu živi. Sjećam se kako je to izgledalo kad sam bio dijete. Neposredno pred njegov dolazak, stol u dnevnoj sobi bio je čist kao niti jedan drugi dan u godini. Na njemu se nalazila pšenica uzgojena za božićne blagdane, svijeće, kolači, sok i Biblija. Svi bismo stali u krug, molili Zdravo Mariju, Oče naš i slične molitve, svećenik bi neke stvari sam govorio i na kraju bi redom krenuo od prostorije do prostorije, škropeći je onim što se u katoličkoj crkvi zove sveta voda i izgovarajući Božji blagoslov u naš dom. Na odlasku bi obično meni ili sestri dao sličice s likovima Marije, Isusa, jaslica i sličnim motivima na kojima je pisala tekuća godina i Mir kući ovoj. Onda smo to lijepili na vrata, redom po godinama. Mama ili baka bi svećenikovu uslugu uredno platile. Nakon njegovog odlaska, stol je izgledao kao i prije. Biblija je zauzela svoje mjesto na polici i čekala narednu godinu da bude pomaknuta s mjesta.

Danas kad o tome razmišljam i slušam ljude na poslu ili negdje drugdje kako dogovaraju posjet svećenika, obuzme me tuga. Blagoslova u našem domu nije bilo! Isto vrijedi i za druge obitelji koje sam poznavao, a i danas vidim istu sliku. Živjeli smo u velikom neznanju i zabludi, misleći da Božji blagoslov djeluje kroz posjet svećenika, nekoliko molitava i škropljenje vodom. Zanimljivo, Božja riječ puno govori o blagoslovu ili prokletstvu koje djeluje u obiteljima. Razjasnimo ove pojmove. Blagoslov je riječ koju Bog izgovara u nečiji život sa svrhom ostvarenja Njegove općenite naklonosti, koja se očituje kroz ispunjavanje duhovnih i materijalnih potreba. S druge strane, prokletstvo je negativna riječ koju Bog izgovara sa suprotnom svrhom. To su osnovne definicije.

Božji blagoslov nad domom pravednika

"Blago čovjeku koji se boji Jahve i koji uživa u njegovim zapovijedima, moćno će mu biti potomstvo na zemlji, na pravednom pokoljenju će počivati blagoslov. Blagostanje i bogatstvo će biti u njegovom domu, njegova pravednost ostaje dovijeka." (Psalam 112:1-3)

"... a blagoslov u domu pravednika." (Izreke 3:33)

Božje prokletstvo nad domom bezbožnika

"Jahvino prokletstvo je nad domom bezbožnika ..." (Izreke 3:33))

"Dom opakih će propasti ..." (Izreke 14:11)

"Jahve ruši kuću oholima ..." (Izreke 15:25)

"Na kuću opakog pazi Svepravedni i opake strovaljuje u nesreću." (Izreke 21:12)

Međugorje - Božje ili sotonino djelovanje

2011-12-03T09:56:00.000-08:00

Gospina ukazanja

Duhovne objave, ukazanja, proroštva i dr. mogu doći iz dva izvora; Božjeg ili sotoninog kraljevstva. Međugorje, kao i neka druga popularna mjesta navodnih gospinih ukazanja, neminovno se nalaze pod utjecajem Božjeg ili demonskog duha. Kako možemo prosuditi što je istina ili laž? Duhovne stvarnosti mogu biti toliko slične, da se površno gledajući teško može uočiti razlika. Ukoliko prosudbu temeljimo samo na osjećajima, crkvenom učenju, popularnosti pojava i sličnim pokazateljima, izgledno je da ćemo vidjeti samo fasadu, ali ne i duhovnu srž spomenutih događaja.

Krenimo od Marije, biblijske osobe koje se u Međugorju navodno kontinuirano ukazuje vidjelicama i prenosi im poruke od Boga. Nevolja je u tome što je katolicizam stvorio svoju inačicu Marije, super duhovnu ženu i boginju skoro neograničenih moći, samo malo nižu od Boga, bez čijeg se utjecaja i zagovora ništa ne može ostvariti na relaciji između vjernika i Boga. Sam naziv gospa jest ženska inačica duhovnog naslova Gospodin, koji pripada isključivo Bogu.

Ovo su neke od biblijskih činjenica koje ne idu u prilog vjerovanju da se u Međugorju ukazuje biblijska Marija. Prvo, ona je pokojnica. Njezino tijelo čeka uskrsnuće mrtvih pravednika. Možemo proučiti mogućnost da se ukazuje samo Marijin duh. U Bibliji postoje dva izvještaja o ukazivanju pokojnih vjernika. Šaul je u stanju otpadništva otišao do vračare koja je na njegov zahtjev prizvala Samuelov duh. On mu je prenio Božju osudu i najavio blisku smrt. Sutradan je Šaul poginuo u bitci. Njegovo traženje usluge od zazivačice duhova bilo je kršenje Božje zapovijedi o zabrani spiritizma. Pri tom nije bilo važno što je tražio susret s umrlim prorokom, kako bi čuo Božju poruku.

Drugi slučaj zbio se na gori preobraženja. Učenici su imali duhovnu viziju u kojoj su ugledali Isusa, Mojsija i Iliju kako razgovaraju. Zagovornici gospinih ukazanja kažu da je to model po kojem Bog i danas djeluje. Slabašan je to argument uzmemo li u obzir da se ono što su učenici vidjeli na gori preobraženja bitno razlikuje od gospinih ukazanja. Vrijeme u kojem se dogodilo ovo ukazanje prethodilo je nastupanju Novog saveza i osnivanju Crkve. Mojsije je bio slika zakona, a Ilija proroka. Učenici su trebali duhovno razumjeti da je Krist ispunjenje zakona i najveći prorok poslan od Boga. Ovo ukazanje dogodilo se samo jednom, a važno je naglasiti da Mojsije i Ilija nisu govorili ništa izravno učenicima. Tehnički gledano, Ilija čak i nije bio pokojnik, zato što je živ uznesen u nebo. Isus nije rekao u tom trenutku, a niti kasnije, da će to biti model po kojem će se vjernicima upućivati poruke bilo koje vrste. U knjizi Djela ne postoji izvještaj da se pokojni vjernik ukazivao Crkvi. Takav događaj ili učenje da će Bog tako djelovati u Crkvi nije zabilježeno niti u apostolskim poslanicama. Proučimo li povijest Izraelaca u Starom savezu, vidjet ćemo da se njima poslije smrti nisu ukazivali velikani vjere, kao što su bili: Abraham, Izak, Jakov, Mojsije, Jošua, David i dr.

Učenje Novog saveza otkriva nam da Bog vjernicima govori na ove načine. Prvo, u osobnoj pobožnosti Sveti Duh vjerniku otkriva pisanu Božju riječ i oživljuje je u njegovom nutarnjem čovjeku. Ono što Otac i Sin objavljuju vjerniku dolazi posredstvom zajedništva sa Svetim Duhom. Tu je i govorenje u jezicima u osobnoj pobožnosti, kada Sveti Duh jača našeg nutarnjeg čovjeka. Zajednička pobožnost vjernika ostvaruje se kroz prorokovanje, govor u jezicima, tumačenje jezika, hvalospjeve, himne, objave, poučavanje kroz djelovanje crkvenih službi kao što su: apostoli, proroci, učitelji i dr. Važno je naglasiti, sve ono što Sveti Duh čini među vjernicima, čini isključivo kroz djelovanje živih ljudi, ili pisane, video i audio materijale s porukama koje su preminuli vjernici iznijeli za vrijeme života.

S druge strane, katolička crkva razvila je sustav pobožnosti suprotan načelima Božjeg kraljevstva. Marijanska pobožnost temelji se na molitvenoj komunikaciji s pokojnom ženom. Ona prema katoličkom vjerovanju ima poseban status u Božjem kraljevstvu, moć i utjecaj da nas zagovara pred Bogom, prenosi nam Njegove poruke i utječe u razvijanju naše vjere spram Krista. Sve ono što se uči i čini unutar marijanske pobožnosti jest vračarstvo. Ono se dijeli u tri skupine: okultno područje znanja, okultno područje sile i okultno područje materijalnih predmeta.

Okultno područje znanja - bilo koja vrsta molitve ili pjesme upućene Mariji, proroštva i poruke koje gospa upućuje preko vidjelica, tj. medija.

Okultno područje sile - gospina ukazanja i svi nadnaravni znakovi i čuda proistekli iz štovanja Marije.

Okultno područje materijalnih predmeta - Marijini kipovi, slike, privjesci, medaljoni, svijeće koje služe u religiozne svrhe, krunice i sl.

Okultna područja znanja i materijalnih predmeta uzrokuju djelovanje područja sile. Evo kako to izgleda u praksi. Katolici su poučeni da se uz pomoć slika, kipova, medaljona i sličnih pomagala mole Mariji, traže njezinu pomoć, zagovor i sl. Komunikacijom s pokojnom ženom čine grijeh spiritizma i ulaze na sotonin duhovni teritorij. Sljedeća etapa jest manifestacija duha koji se krije pod Marijinom imenom. On se objavljuje uskom krugu ljudi (tzv. ukazanja) i prenosi im poruke koje im predstavlja kao Božje. Kada ljudi uđu u područje sile, zavodnički duh ih opet upućuje na još dublju povezanost s molitvama i materijalnim predmetima koje koriste u marijanskoj pobožnosti. Zato gospa svako malo poručuje da se mole krunice i grade svetišta. Tako se stvara začarani krug, stalno moljenje i korištenje materijalnih predmeta, koje na kraju proizvedu vidljive manifestacije.

Sotona je nadnaravno biće, velikih sposobnosti i superiorne inteligencije spram ljudske. U stanju je izvesti materijalizaciju znakova. Faraonovi vračari materijalizirali su zmiju, krv u vodenim tokovima i uspjeli su izazvati najezdu žaba. Vračari mogu magijom utjecati na neutralizaciju boli u ljudskom tijelu. Marijanska pobožnost može u ljudima izazvati prividno pozitivne rezultate, kao što su: varljiva ozdravljenja, osjećaj blaženstva, ispunjenje "pozitivnom duhovnom energijom", "sjedinjenje" s Bogom i sve ono što brojni hodočasnici u međugorskom i ostalim svetištima doživljavaju. Znakovi i osjećaji ne mogu biti prvi filtri kontrole nadnaravnih stvari. To mora biti Pismo i ispitivanje duhova.

Apostol Pavao kaže "da će dolazak bezbožnika biti uz suradnju sotone popraćen svakovrsnim silnim djelima, varavim čudesnim znakovima i svakovrsnim pokvarenim zavođenjem." (2. Solunjanima 2:9,10) U nastavku stiha vidimo da se sve navedeno događa "onima koji propadaju za kaznu što nisu prihvatili ljubav prema istini da bi se tako spasili." Ljubav prema istini isto je što i ljubav prema Božjoj riječi, zato što je ona istina. Ignoriramo li upozorenja Božje riječi prema očiglednim religioznim krivotvorinama Božjeg djelovanja, što Međugorje bez sumnje jest, tada neminovno nastupa ono što apostol najavljuje u jedanaestom i dvanaestom stihu: "Zato im Bog šalje djelotvornu zabludu da vjeruju laži, da budu osuđeni svi koji nisu vjerovali u istinu, već pristali uz nepravednost."

Vidjelice i njihova proroštva

Nezaobilazan element međugorske obmane jesu famozne vidjelice. One su gospini glasnogovornici, spona između neba i zemlje. Nazivamo li stvari pravim imenom, one su zapravo spiritistički mediji, izmanipulirane od sotone da budu kanali njegovog djelovanja. Znakovito je da su čak i katolički analitičari razotkrili u intervjuima s vidjelicama i analizama sadržaja mnogobrojnih gospinih poruka manipulacije, laži, sumnjivu tajnovitost, ekskluzivizam, dvosmislenosti, nedosljednosti i sve druge negativne elemente koji svjedoče da je na djelu sotonina obmana. Zar bi biblijska Marija, samozatajna i pobožna žena, tražila da joj se grade svetišta, prinose zavjetne žrtve ili pale svijeće, kao što vidjelice prorokuju? Što reći o gospinim porukama vidjelicama da će se s njima sastajati na točno određenom mjestu u točno određeno vrijeme, a sve to treba biti obavijeno tajnošću i oprezom. Vrhunac su tajni dnevnici koje vidjelice vode, poruke i znakovi koji moraju biti primljeni s posebnom ozbiljnošću. Sve su to klasični primjeri okultizma. Koliko su stvari otišle daleko svjedoči primjer kad je gospa preko vidjelica "intervenirala" čak i u imovinsko - pravnim odnosima. Da nije tragično i za ljude duhovno pogubno, bilo bi smiješno. Svakom iole objektivnom čovjeku jasno je i da se u Međugorju vrti velik novac. Gospini glasnogovornici, čak i od nekih katolika nazvani međugorskom sektom, materijalno su profitirali na gospinim ukazanjima.

Uloga katoličke crkve

Iako je katolička vrhuška prilično skeptična prema onom što se u Međugorju godinama događa, ili je to samo jedna u nizu predstava za javnost, nikad se nije izjasnila s jasnim stavom. Sve se uglavnom svodi na diplomatsku frazu: "Nitko nije dužan vjerovati u ukazanja i objave!" Unatoč frazeologiji, katolička crkva ne može oprati ruke od odgovornosti. Međugorje je plod njezinog krivog učenja i prakse, marijanske pobožnosti koja je protivna štovanju Boga u Duhu i istini. Tko uči ljude od malih nogu da se mole Mariji, svecima i anđelima, tko organizira hodočašća kraljici neba i sl. Ukazanja i lažna proroštva samo su vrh ledenog brijega, logična posljedica otvaranja vrata ocu svake laži. Korijen zablude su kriva učenja i prakse. Zato treba doći do obraćenja ljudi po Kristovom, a ne gospinom modelu.

Tako je gospa vidjelici na Malom Lošinju poručila: "Djeco moja, svi vi koji gradite na ovom svetištu, nastavite i dalje. Gradite Božju kuću!" (16. prosinac 2002.g.) Kako objasniti da je osoba koja se vidjelici predstavila kao Marija, Isusova majka, navodno poslana od Boga s posebnom misijom, poslala poruku potpuno suprotnu od one koju je Stjepan nadahnut Svetim Duhom izgovorio: "Previšnji ne prebiva u zgradama napravljenim ljudskom rukom. Nebo je moje prijestolje, a zemlja je podnožje mojim nogama. Kakvu ćete mi kuću sagraditi, ili kakvo bi bilo mjesto gdje bih prebivao?" (Djela 7:48,49) Samo je jedno moguće objašnjenje ovog i mnoštva drugih proturječja, nisu izgovorena u istom duhu.

Hagioterapija II

2011-12-03T09:54:00.000-08:00

Pročitao sam zanimljiv intervju prof. Ivančića u Glasu koncila. Nakon svega što sam iz raznih izvora skupio, zaključujem da hagioterapija u konačnici ima samo jedan cilj - ojačati marijansku pobožnost u katolicima. Priča o liječenju duhovne duše, ranama koje trebaju biti izvidane i dr. jest sporedna. Ova terapija je samo još jedno u nizu ubacivanje Marije u svaki aspekt vjerskog života. Danas je to hagioterapija, sutra će biti nešto drugo iz religioznog laboratorija zablude, ali priča i poruka su uvijek isti. Osvrnemo li se na posredništvo pred Bogom, vidimo i Mariju, a ne samo Isusa kao što Pismo uči. Osvrnemo li se na Božju ljubav prema izgubljenom čovjeku, vidjet ćemo i Marijinu ljubav. Osvrnemo li se na Isusa otkupitelja naših grijeha, nećemo vidjeti samo Njega, nego i Mariju. Nju se otvoreno naziva suotkupiteljicom naših grijeha. "Pogled na Mariju daje nam nadu da će nam biti oprošteno!" uvjerava nas Ivančić. Boli našeg srca i duše, povrede, traume i ina zla ne liječi samo Bog, nego i Marija. To je ono što hagioterapija i njezin osnivač zapravo žele utisnuti u ljudsku svijest. Bez Marijinog djelovanja nema potpunog ozdravljenja na bilo kojoj razini.

Prof. Tomislav Ivančić: "Ako je čovjek vjernik, pokušava se u njemu izgraditi odnos s Marijom, koja je puna nježnosti i topline, koja je Isusova majka i svakog od nas. S druge strane, Otac Nebeski ostaje kao nježni topli otac koji se brine za čovjeka. Uspostava tih dvaju odnosa liječi čovjeka."

U Ivančićevom poimanju odnos s Bogom kroz vjeru u Njegovog Sina Isusa Krista nije dovoljan. Nije dovoljna niti Kristova zastupnička žrtva na golgotskom križu, Njegovo uskrsnuće, Isusovo ime koje je jedino dano ljudima za spasenje, sila Svetog Duha i sve ono što Pismo uči. Potrebno je uspostaviti i razviti drugi (usporedni) odnos, poznatiji kao marijanska pobožnost. Riječi Gospodina Isusa Krista jasno oslikavaju situaciju u kojoj se nalazi hagioterapeut Ivančić i njegovi pacijenti: "Može li slijepac voditi slijepca? Zar neće obojica pasti u jamu?" (Luka 6:39) Duboka je jama spiritizma, mnogoboštva, idolatrije i religioznog vračarstva u koju Ivančić vodi svoje pacijente, za mnoge nažalost možda i preduboka.

Da slučajno ne bi bilo zabune ili komentara: "Sve je to krivo ili zlonamjerno shvaćeno i protumačeno!" pogledajmo i trinaestu molitvenu meditaciju uvaženog profesora. On ju je nazvao 'Kroz molitvu krunice'.

"Najprije se duboko saberi i polagano izdahni zrak. Odmah se usredotoči na prisutnost Isusa Krista pred tobom i na Svetog Duha u tebi. Nakon toga povjeruj da stojiš u Marijinoj prisutnosti. Iza toga moli Zdravo Marije, ali tako da slušaš sve postaje Isusovog života iz Marijinih usta. Neka ti ona priča kako je to proživljavala."

Ako mislimo da je indoktrinaciji ovdje kraj, varamo se. Nije dovoljno samo vjerovati da stojimo u Marijinoj prisutnosti i slušamo glas žene koja je pokojna skoro dvije tisuće godina. Profesor Ivančić vodi nas i korak dalje, iako je i zdravom razumu, a kamoli zdravoj biblijskoj nauci jasno, da taj korak vodi u ropstvo i tamu: "Okrenuti se zatim Mariji i čestitati joj što je već uskrsnula ..." Ovakve upute u besmislenosti i krivovjernosti konkuriraju čak i objavama međugorskih vidjelica, a one drže primat u lažnim proročanstvima.

Kao točka na i slijedi klanjanje i predavanje srca lažnom bogu kojem profesor Ivančić pripada i služi: "... i napokon joj darovati sebe, da bude ne samo kraljica neba i zemlje, nego i naše slobode. Uzeti je odgovorno i svjesno za majku."

Kralj neba i zemlje jest Isus Krist! Svoj položaj i vlast u nebu, na zemlji i ljudskom životu ne dijeli sa stvorenjem. Sloboda o kojoj Pavao govori jest sloboda Svetog Duha. U toj vrsti slobode iz dana u dan svjesno i odgovorno se predajemo Kristu i podvrgavamo Njegovom Gospodstvu. U osnovi to znači ovo - živjeti u snazi Svetog Duha, utemeljeni na istini Božje riječi. To možemo, ali i ne moramo učiniti. Druga opcija, religiozna i krivovjerna, je uvijek na raspolaganju. Treća ne postoji.

Hagioterapija

2011-12-03T09:53:00.000-08:00

Hagioterapija je izvorno hrvatski model pružanja duhovne pomoći. Razvio ju je dr. Tomislav Ivančić, profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta sveučilišta u Zagrebu i predstojnik Centra za duhovnu pomoć (CDP) koji primjenjuje hagioterapiju u svom radu.

Hagioterapija je znanost koja proučava čovjekovu duhovnu dimenziju, patologiju duhovne duše, gdje u čovjeku nastaje zlo i razaranje njegove osobnosti i duhovne dimenzije, kako bi otkrili uzrok tame i primijenili pravu terapiju.

Osnova hagioterapije je prirodni moralni zakon koji je Bog stavio u svijet i svakog čovjeka. Njegovo kršenje uzrokuje bolest duha. Koji je ključni uzrok duhovne odvojenosti čovjeka od Boga, bolest ili smrt? Odgovor na to pitanje određuje i sredstvo rješavanja negativnog stanja. Isusovo i apostolsko učenje otkriva da ključni problem ljudskog duha nije bolest, nego smrt. Bolest podrazumijeva da je pacijent živ i treba mu adekvatno liječenje. S druge strane, smrt se ne može liječiti. Jedini način njenog uklanjanja iz ljudskog duha jest oživljavanje.

Koncept liječenja ljudskog duha jest humanistički koncept "popravljanja" ljudske naravi. Iako može imati kršćanski predznak, kao u slučaju ove discipline, s izvornim kršćanstvom nema nikakve dodirne točke. Zapravo, on mu se izravno suprotstavlja. Nastojanje da se u većoj mjeri nego prije pridržavamo moralnog zakona može nas prividno učiniti boljim ljudima, gledano humanistički. No, hoće li to poboljšanje riješiti naš ključni problem - duhovnu smrt?

U Božjem djelovanju uvijek postoji poredak koji je On uspostavio. Nikodem je razgovarao s Isusom o duhovnim stvarima. Bio je uvaženi učitelj Pisma. Isus mu je rekao da se čovjek mora roditi od vode i Duha ukoliko želi ući u Božje kraljevstvo. Na puno mjesta stanje grijeha naziva se smrću, a promjena tog stanja duhovnim oživljavanjem. Što nam vrijedi da u stanju duhovne smrti molimo Boga da nam da snage da "budemo bolji ljudi" koji će u većoj mjeri vršiti Njegove zapovijedi. Trebamo shvatiti da je upravo stanje duhovne smrti uzrok zašto to do sada nismo bili u stanju. Upravo zato u nama treba biti rođen novi čovjek, novo stvorenje koje je oblikovao Sveti Duh. Pavao novog čovjeka zove Kristom koji po vjeri dolazi živjeti u naše srce.

Božje zapovijedi ne može izvršavati stari čovjek, onaj kojeg pokušavamo "popraviti" raznoraznim terapijama, seminarima duhovne obnove, programiranim molitvenim tehnikama, unutarnjim preispitivanjem, kontrolom uma, pozitivnim razmišljanjem i inim popularnim metodama. Stari čovjek mora biti usmrćen kroz obraćenje od grijeha (koncepta vlasti, a ne samo pojedinih grešnih djela), krštenje u vodi (u trenutku podronjenja umire stari grešnik, a izranjanjem izlazi novi čovjek, pravednik koji želi živjeti za Boga).

Hagioterapija zagovara sugestivne molitvene tehnike (ponavljanje određenih fraza), praznovjerno činjenje znaka križa (tzv. križanje) kao zaštita od zla, infantilne molitve telefona, molitve u šest točaka po principu; "Sad kaži ovo, sad napravio ono!" i slične tehnike. Kada su ljudi duhovno mrtvi, odvojeni od Božje znanja i svjetla, tada im se sve mora "crtati". Kroz novo rođenje u nas dolazi živjeti Božji Duh. On postaje naš osobni Učitelj i Branitelj, a mi Njegov hram. Tada znamo po unutranjem svjedočanstvu da Isusu trebamo reći da ga volimo, trebamo, kao Sinovi se obraćamo Nebeskom Ocu i komuniciramo s njim. Ako za takve stvari trebamo ići na seminare duhovne obnove ili terapije, duhovno smo mrtvi.

Hagioetrapija nije pošteđena utjecaja marijanskog kulta. Njezin osnivač Tomislav Ivančić kaže: "Što se pak tiče ove naše teme, veoma mi je važan upravo 'marijanski' pristup. Kažem pacijentu: 'Pokušaj zamisliti i uživjeti se koliko te ona voli i želi te uzeti u naručje.'"

Kakvu duhovnost Ivančić zastupa najbolje možemo vidjeti u njegove trideset tri meditacije. Već letimičan pogled na njih ukazuje na bliskost s modelom istočnjačkih religija. Smirivanje, duboko disanje, sjedinjenje s prirodom, prepuštanje osjećajima, autosugestija i druga prepoznatljiva new age terminologija sastavni je dio onoga što Ivančić uči ljude da čine. Posebno je zanimljiva dvanaesta meditacija, religiozni spiritizam, čiji sadržaj dokazuje da kroz njega djeluje duh idolopoklonstva i mnogoboštva.

"Ako imaš Marijinu sliku, sjedeći ili stojeći zagledaj se u nju. Tek toliko da si posvijestiš da je Blažena Djevica Marija zaista tu. Ostani u toj snažnoj Marijinoj prisutnosti. Tiho srcem izgovaraj: 'Zdravo Marijo ...' sve dok te ne zahvati istina Marijine nazočnosti."

Kada ljudi prihvate Ivančićev koncept duhovnog liječenja, umjesto duhovnog oživljavanja, neminovno padaju pod utjecaj krivog duha koji im nameće iskrivljenu sliku pomirenja s Bogom. Ono može biti ostvareno isključivo kroz obraćenje od grijeha, novo rođenje i jednostavnu vjeru srca.

Kršćani i muslimani štuju istog Boga? III

2011-12-03T09:51:00.000-08:00

Na internetskoj sceni postoji puno katoličkih stranica koje bilježe religiozno nasilje muslimana nad katolicima diljem svijeta i realno prikazuju ciljeve kuranske ideologije. Preporučam posjet stranici www.seattlecatholic.com gdje možete saznati o dokumentiranim slučajevima progona u Indoneziji, Sudanu, Pakistanu itd.

Posebno mi je zapela za oko ova izjava oca Vincent Serralda, francuskog katoličkog svećenika koji je pedeset godina živio među muslimanima u Sjevernoj Africi: "Islam je uvijek u ratu, čak i onda kad prikazuje nasmijano lice. Cilj njegovog ratovanja je istrebljenje kršćanstva. To mi je otkriveno kroz pozorno proučavanje Kurana. To je borba do smrti!"

Muslimani i kršćani štuju istog Boga? II

2011-12-03T09:48:00.000-08:00

Vidim prema evidenciji da je ova tema pobudila zanimanje čitatelja bloga, posebno katolika. Nedvosmislena izjava pape Benedikta XVI otvara mnoga pitanja. To bi značilo da između Boga koji se u osobama Oca, Sina i Svetog Duha objavio u Bibliji i boga Alaha koji se objavio u Kuranu nema nikakve razlike.

Prorok Muhamed rođen je 570 g. poslije Krista u plemenu Quarish u Meki. Godine 610. Muhamedu se ukazao anđeo Jibrib (nesumnjivo je to bio demonski duh), te mu predstavio boga imenom Alah. Nakon tog susreta Muhamed je u četrdestetoj godini počeo propovijedati vjeru u Alaha, koji je u to vrijeme bio samo jedan od mnogih pustinjsko - šakalskih bogova (demona) kojima su se ljudi klanjali. Muhamed je poistovjećivao Alaha kao boga Židova i kršćana. Otkrivenja koja je Muhamed zapisivao tijekom anđeoskih posjeta mogu se pronaći u Kuranu. Islam ničim ne podsjeća na judeo - kršćansko otkrivenje Gospodina Boga.

Drugi vatikanski sabor (1962-1965g): "U dogmatskoj konstituciji Lumen gentium (br.16) koncil muslimane, na temelju njihove Abrahamove vjere u jedinog Boga, ubraja u Božji narod."

Nakon ovakvih bizarnih i ničim utemeljenih teza postavlja se pitanje koji je gornji prag zablude katoličke crkve u vezi spasenja i standarda koje je Bog propisao za pripadanje Njegovom narodu. Muslimani nemaju nikakve veze s Abrahamovom vjerom. Govorim o Abrahamu koji je opisan u Bibliji. Postoji i kuranska verzija Abrahama, dakako lažna. Prema Kuranu, Abraham je imao osam sinova koje je odgojio u Meki (?), a ne Hebronu kako uči Biblija. Druga laž Kurana u vezi Abrahama vezana je za prijenos blagoslova. Biblija kaže da je Abrahamovov duhovni potomak bio Izak. Kasnije je iz te loze nastao Židovski narod, a iz Judinog plemena rođen je po tijelu Spasitelj svijeta, Gospodin Isus Krist. Prema Kuranu Abraham je blagoslovio Jišmaela, što je notorna laž.

Kako muslimani mogu pripadati narodu Boga koji se objavio u Bibliji, kad njihova sveta knjiga Kuran tvrdi da Isus Krist nije spasitelj svijeta? Također, Kuran tvrdi da Isus nije umro na križu za naše grijehe: "A nisu ga ni ubili, ni raspeli, već im se to pričinilo. Oni koji su se u njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili, o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali, a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao sebi." (Sura 4,157-158). Slijedom toga, islam ne priznaje otkupljujuću snagu Kristove krvi. Temeljni standard koji Bog postavlja u Novom savezu kao preduvjet ulaska u Krista jest priznanje Njegovog uskrsnuća, Gospodstva (ljudi iz svjetskih religija moraju Isusa priznati Bogom, a ne jednim od bogova), obraćenje od zla i novo rođenje. Ljudi koji slijede učenje Kurana ne mogu ispuniti niti jedan od tih uvjeta. Unatoč postojanja evidentnih činjenica o islamu u deklaraciji Nostra aetate piše: "... oni (muslimani) Isusa, istina, ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka ..." Ključno je pitanje ovo; traži li Biblija da Isusa priznamo Bogom i podvrgnemo se Njegovoj upravljačkoj vlasti, ili je dovoljno da ga smatramo prorokom, jednim od tisuću koji je hodao zemljom?

Nepoznavanje elementarnih činjenica o islamu plodno je tlo za razvijanje zablude kako je to "miroljubiva religija" koju kroz povijest zloupotrebljavaju ekstremisti. Istina je drugačija! Ekstremizam je sredstvo ostvarenja ciljeva islama. Prema Kuranu, svijet je podijeljen u dva doma: Dom islama i Dom rata. Dom rata uključuje sve zemlje i narode koji se još nisu priključili islamu. Pet stupova islama (ima ih šest) moraju se uspostaviti u svim tim zemljama, a to će se postići pomoću đihada - svetog rata. Ondje gdje je đihad politički neizvediv, islam mora napredovati drugim metodama. U povoljnim okolnostima đihad mora biti primarna metoda, jer je cilj aneksija cijelog svijeta u Dom islama.

Ovo su pet stupova islama koji se ostvaruju đihadom:

- Ispovijed vjere: nema boga osim Alaha, a Muhamed je njegov prorok.

- Molitva: pet puta dnevno u smjeru Meke i stijene Kabba

- Davanje milostinje

- Post, osobito za vrijeme mjeseca ramazana

- Hadž, hodočašće u Meku koje se mora obaviti barem jednom u životu

Islam, kao i bilo koja druga religija, mora biti prosuđivan ne samo kroz zapise svoje objave (koji su više nego kompromitirajući), nego i kroz prepoznatljiva djelovanja tijekom povijesti. Islam je od svog osnutka bio religija koja je postupno svoje ciljeve počela ostvarivati agresijom na druge zemlje, ubijanjem, mučenjem, sakačenjem, društvenim tlačenjem nevjernika i ostalim oblicima zlostavljanja. Ove metode provođene su u zemljama gdje je islam bio dominantna religija. Malo je poznato da su turski muslimani izvršili jedan od najvećih genocida u povijesti nad Armencima. Imamo primjer iz bliže povijesti na ovim prostorima. Početkom rata u Bosni i Hercegovini stotine tisuće muslimana našlo je utočište u Hrvatskoj, što je svakako bilo humano i pozitivno. Istovremeno, u srednjoj Bosni islamski militanti "čistili su teren", u prijevodu, ubijali i protjerali katolike gdje god su bili vojno nadmoćniji. Paradoks je tim veći što su obitelji nekih od muslimanskih vojnika za to vrijeme bile smještene u Hrvatskoj. Neću ulaziti u političke konotacije tog rata, ali to su povijesne činjenice. Dakako, za svaku osudu su i zločini izvršeni prema muslimanskom stanovništvu.

Tamo gdje je islam u manjini prilagođava se okolnostima, prikazuje miroljubivim i snošljivim, čekajući povoljan trenutak za preokret. Zato u Kuranu postoje naoko miroljubive upute koje Alah daje svojim sljedbenicma kad su u manjini ili slabiji. Pravo lice islama otkriva se u mnogobrojnim eksplicitnim stihovima iz Kurana koji potvrđuju da bog Allah potiče svoje sljedbenike na rat protiv nevjernika, tj. svih onih koji ne priznaju njegovu vlast.

Kuran 9.1-6 (113) "Kada prođu sveti mjeseci, ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte i na svakom prolazu dočekujte!"

Kuran 9:19-22 "U većoj su časti kod Allaha oni koji vjeruju i koji se iseljavaju i koji se bore na Allahovom putu, zalažući imetke svoje i živote svoje, oni će postići što žele. Gospodar njihov im šalje radosne vijesti da će im milostiv i blagonaklon biti i da će ih u đennetske bašče uvesti u kojima će neprekidno uživati!"

Kuran 9:29-31 (113) "Borite se protiv onih kojima je dana knjiga (misli se na kršćane i Židove) koji ne vjeruju ni u Allaha, ni u ovaj svijet ... ubio ih Allah! Kuda se odmeću?"

Kuran 9:38-41 (113) "O vjernici, zašto ste neki oklijevali kad vam je bilo rečeno? Krenite u borbu na Allahovom putu ... krečite u boj ... borite se na Allahovom putu zalažući imetke svoje i živote svoje."

Muslimani i kršćani štuju istog Boga?

2011-12-03T09:45:00.000-08:00

Danas (7.11.2008) je u Vatikanu završen trodnevni islamsko - katolički forum. Ovo je bio samo jedan u nizu tzv. međureligijskih dijaloga koji pridonose stvaranju jedinstvene svjetske religije. Ona će u nadolazećoj antikristovoj vladavini podvrći sotoninoj vlasti sve one ljude koji neće slijediti Isusa Krista. Njezin moto je: "Svi ljudi su Božja djeca!" "Religije se razlikuju, ali sve obožavaju Boga Stvoritelja i vode svoje sljedbenike prema Njemu!"

Na tragu te zablude je i izjava rimskog pape Benedikta XVI: "Muslimani i kršćani imaju različit teološki i antropološki pristup Bogu, ali obožavaju istog Boga koji nas je stvorio."

Bilo bi poželjno da je rimski papa svoju izjavu ograničio na katolike, zato što kršćani definitivno ne štuju isto božanstvo kao i muslimani. Islam niječe božanstvo Isusa Krista i Njegovo otkupljujuće djelo na golgotskom križu. Također, ne priznaje biblijsku objavu kao izvorno Božju. Islam je antikršćanska religija! U islamskim državama kršćani svakodnevno stradavaju, progonjeni su i šikanirani. Obraćeni muslimani smatraju se izdajicama, a mnogi prihvaćanje Krista plaćaju životom, robijom ili društvenim izopćenjem. Ponekad stradavaju i katolici. Progon u nekim islamskim državama ima institucionalnu podršku kroz zakonsku zabranu širenja kršćanske vjere.

Tko želi biti jedno u duhu s takvom i sličnim bezbožnim religijama, neka bude. Jedno je sigurno, Bog koji se objavio u Bibliji ne priznaje kao svoje one koji Njegovo sveto ime žele sjediniti s Alahom, Budom i ostalim bogovima svjetskih religija. Benedikt XVI i ovom je izjavom potvrdio da služi međureligijskom božanstvu.

Marija - katolička božica

2011-12-03T09:41:00.000-08:00

U biblijskom kontekstu, božanstvo je osoba, životinja (Rimljanima 1:21-23), stvar i prirodna sila svijeta (Galaćanima 4:8,9) koju štujemo usporedno s Bogom, stavljamo u istu ravan ili čak iznad Njega. Marija u katolicizmu definitivno ima status božanstva koje se štuje usporedno s Bogom. Iako to žučno niječu, katolički teolozi ne mogu osporiti mnogobrojne dokaze koji govore u prilog spomenutoj tezi. Ne samo biblijska analiza, nego i riječi katoličkih autoriteta dokazuju da Mariju smatraju božicom kojoj treba iskazati pobožnost, odanost i pripadnost.

Rimski papa Ivan Pavao II: "Ovo će, dakle, putovanje biti u znaku pobožnosti hrvatskog naroda prema presvetoj Bogorodici." (Zagreb, Pleso, 2. listopada 1998.g.)

Kardinal Franjo Kuharić je bio eksplicitan kao i njegov ondašnji poglavar: "Sveti Oče! Sa svim srcem i vjerom vas primamo! Dobro nam došli! Po zagovoru presvete bogorodice i majke crkve, kojoj vi s geslom 'totus tus' svim srcem pripadate ..." (Iz knjige 'Papa u Hrvatskoj', str. 54)

Biti pobožan prema nekome znači da ga smatramo bogom. Rimski papa nije opovrgnuo kardinalove riječi da svim srcem pripada Mariji, iako Isus jasno kaže: "Ljubi Gospodina Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom." (Luka 10:27)

Razvoj marijanskog kulta i pobožnost prema Mariji teološki je i povijesno obradio Edoardo Labanchi u knjizi 'Mariologija ili kršćanstvo?' Autor je bivši katolički svećenik, pripadnik reda Družbe Isusove. Ovo su neki odlomci iz knjige čiji sadržaj dokazuje razvoj paralelizma Isus - Marija u katoličkom vjerovanju.

Bezgrješno začeće

Čekao je Pija IX da "definira" jednom zauvijek ovo vjerovanje s bulom "Ineffabilis Deus" koja nosi nadnevak 8. prosinca, 1854. (odatle i blagdan). I evo verzije teksta definicije: "U čast svetom i nedjeljivom trojstvu, na slavu i diku Blažene Majke Božje, za uzdizanje katoličke vjere i porast kršćanske religije, s autoritetom našeg Gospodina Isusa Krista, blaženih apostola Petra i Pavla, i Našim, proglašavamo, izjavljujemo i određujemo da je doktrina po kojoj je Preblažena Djevica Marija, u prvom trenutku svog začeća, jedinstvenom milošću i povlasticom Svemogućeg Boga, s obzirom na zasluge Isusa Krista, Spasitelja ljudskog roda, bila sačuvana od svake ljage istočnog grijeha, je doktrina Bogom objavljena, te stoga, svi vjernici moraju u to čvrsto i postojano vjerovati."

Ali, ako se promatra ova teorija u svjetlu Sv. Pisma, vidi se odmah da je pogrešna, jer je u oprečnosti s jasnim učenjem Krista i apostola koji su, nadahnuti Svetim Duhom, proglasili općenitost grijeha.

Ali, naposljetku, čemu je služila ova papinska odluka? Ničem drugom doli da uzdigne još više Mariju nauštrb središnjeg položaja kojeg Gospodin Isus mora imati u životu Crkve i svakog pojedinačnog kršćanina. Ova dogma čini od Marije još više Kristovog dvojnika, do mjere da je gotovo poistovjećuju s Njim.

Marija u srednjem vijeku

Od IV do V stoljeća, pa i dalje, marijanski kult je imao nevjerojatne razvoje kako na teološkoj, tako i na pučkoj razini, toliko da se može govoriti, kao što smo vidjeli, o pravoj "marijanizaciji" kršćanstva. Štoviše, pitam se do koje mjere se još može govoriti o kršćanstvu, kada, i ne samo zbog marijanskog kulta, sami temelji kršćanske vjere bijahu potkopani uvođenjem elemenata posve stranih Objavi.

U provedbi, Marija se počela smatrati malo pomalo Isusovim "dvojnikom", tj. nadnaravnim bićem, nižim samo od Boga Oca. Osim što se smatralo da je Marija lišena svakog Adamovog nasljeđa i, dakle, bez ikakve prirodne sklonosti ka grijehu – "Bezgrješno začeće", čime ćemo se baviti kasnije, raširila se ideja da ona nije nikada počinila nikakav grijeh, čak ni "oprostivi grijeh", da upotrijebimo dobro znanu katoličku terminologiju.

Pravo štovanje Grignion de Montforta

Obvezna etapa za onoga koji se bavi povijesnošću marijanskog kulta je upravo "Traktat o pravom štovanju Svete Djevice", napisan je polovicom XVIII stoljeća od Luis Maria Grignion de Montforta, francuskog svećenika (1673-1716), proglašenog službeno "svecem" od Pija XII god. 1947. Djelo je bilo neobjavljeno i nepoznato do prije jednog stoljeća, ali otkad je otkriveno i objavljeno, ostalo je klasik katoličke mariologije.

I malo pomalo dok se čitaju stranice Grigniona , sve više se postaje svjesno činjenice da tu ima doista malo zdrave biblijske teologije, a da se delirij mariologije izoštrava. Evo još jednog "bisera": "Sveta Djevica je sredstvo kojim se naš Gospodin Isus Krist poslužio da dođe do nas, i isto tako, sredstvo kojim se mi moramo poslužiti da dođemo do Njega, jer ona nije kao druga stvorenja koja bi, ako ih zavolimo, nas mogla udaljiti od Boga umjesto da nas približe." Ali autor ide još dalje: "Ako je, kao što sam kazao, Sveta Djevica Kraljica i Gospodarica neba i zemlje: 'Božjoj vlasti sve je podloženo, čak i Djevica; vlasti Djevice sve je podloženo, čak i Bog', kažu sv. Anzelmo, sv. Bernard ... nema li ona onoliko podanika i sužnjeva koliko i stvorenja? Zar nije onda logično, da među tolikim prisiljenim sužnjima ima i onih koji su takvi poradi ljubavi, i koji drage volje izabiru Mariju za svoju gospodaricu?"

Uznesenje

Dogma o uznesenju proglašena 1. studenog, 1950. od strane Pija XII, može biti smatrana kao posljedica one o Bezgrješnom začeću. Razlozi koji stoje u osnovi ove uske povezanosti su sljedeći: ako je Marija bila začeta bez grijeha, njezino tijelo nije moglo biti plijen smrti. Ali, evo ključnog teksta odredbe sadržanog u Apostolskoj konstituciji "Munificientissimus Deus": "... izjavljujemo i određujemo da je dogma, Bogom objavljena, činjenica da je Marija vazda djevica, Bezgrješna majka Božja, nakon što je okončala svoj zemaljski život, bila dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu."

Ova odredba, smatrana nepogrješivom od katolika, zatvara ciklus paralelizma Isus - Marija. Tako je Djevica viđena kao savršeni dvojnik Gospodina: kao On, Marija, začeta bez grijeha, uznesena je na nebo. "Marija – tvrdi katolički teolog Schillebeeck - sudjelujući već, kao majka, u Kristovoj otkupiteljskoj aktivnosti, kroz svoje Uznesenje sudjeluje također i u moći Isusa kao Gospodina. Njezino usksnuće je za nju uzdignuće na oltar njena majčinstva prema ljudima.

Što možemo kazati o ovom drugom aspektu marijanskog kulta? Barem to da se nalazimo pred čistom legendom bez ikakve povijesne osnove. Što se tiče odredbe, ona je samo dodatno ohrabrila već postojeće nebiblijske tendencije katoličanstva.

Kipovi i slike

2011-12-03T09:39:00.000-08:00

Velike rasprave vode se u kršćanskim krugovima po pitanju uloge kipova i slika u katoličkoj crkvi. Neutralnom i neupućenom promatraču zasigurno ne bi bilo razumljivo zašto se u prostorijama katoličkih crkava i svetišta mogu vidjeti mnogobrojni kipovi i slike, a u crkvama reformacijske baštine, karizmatskim i nezavisnim ne. Svi čitamo istu Bibliju, tvrdimo da smo nasljedovatelji Isusa Krista, apostola i proroka, ispunjeni Svetim Duhom i vjernici u Božju riječ. Otkuda onda tolike razlike u naučavanju i praksi? Ne postoje dvije istine. Nakon analize učenja Pisma jedna od teza mora biti odbačena kao protivna Božjoj volji.

U drugoj Božjoj zapovijedi čitamo: "Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Nemoj im se klanjati, niti služiti. Jer, ja Jahve, tvoj Bog, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi." (Ponovljeni zakon 5:8-10)

Na prigovor da je izrada Marijinih, svetačkih i Isusovih kipova i slika u religiozne svrhe idolopoklonstvo, praksa protivna drugoj zapovijedi i mnogim drugim biblijskim stihovima, katolički teolozi redovito nude ova četiri objašnjenja.

Prvo objašnjenje: "Druga Božja zapovijed odnosi se samo na bogove drugih religija. Njihove kipove i slike nije dopušteno izrađivati, klanjati im se i služiti. Praksa katoličke crkve stoga nije u suprotnosti s Pismom, zato što izrađujemo kipove i slike samo onih likova koji su vezani za biblijsku tematiku."

Ovo tumačenje može se prihvatiti samo u slučaju da ne vidimo, ili ne želimo vidjeti riječi: "... bilo čega što je gore na nebu ili dolje na zemlji ..." Dakle, vidimo da Bog zabranjuje pokušaj vidljivog predstavljanja duhovnih stvarnosti, bez obzira pripadaju li nevidljivoj dimenziji Njegovog ili sotoninog kraljevstva. Ograničimo se samo na Božje kraljevstvo, zato što idolopoklonstvo spram bogova drugih religija nije sporno. Katolici vjeruju da nema ništa krivo u tome da kroz kip i sliku vizualiziraju Isusovo ili obličje Boga Oca, Marije, svetaca ili anđela.

Ono što čitamo u knjizi Ponovljenog zakona navodi na potpuno drugačiji zaključak: "Pazite dobro! Onoga dana kad vam je Jahve, vaš Bog, govorio ispred ognja na Horebu, niste vidjeli nikakav lik, da se ne biste pokvarili, te da ne biste pravili sebi klesani lik, kip muškog ili ženskog obličja, ni obličja kakve životinje što je na zemlji, ni obličja bilo čega što gmiže po zemlji, ni obličja kakve ribe što je u vodi pod zemljom, i da se ne bi, kad digneš svoje oči prema nebu te vidiš sunce, mjesec i zvijezde, svu nebesku vojsku, dao zavesti da im se klanjaš i iskazuješ im štovanje." (4:15-19)

Više je nego očito da Bog namjerno nije otkrivao svoje lice pred Izraelcima na Horebu, zato što je znao da bi to bio uvod u sotonino zavođenje naroda, duhovnu pokvarenost i općenito krivo shvaćanje pobožnosti, izraženo između ostalog kroz izradu kipova i slika ljudskog i životinjskog obličja. Nadalje, upravo je izrada kipova i slika u religiozne svrhe bila odlika svih drugih naroda na zemlji koji su živjeli pod sotoninom vlašću. Božji narod nije smio nasljedovati njihove običaje, pobožnost, niti u svoj sustav bogoštovlja uvlačiti poganske elemente. To je bilo neprihvatljivo Bogu u onom vremenu, a neprihvatljivo mu je i danas!

Cijela priča o drugoj zapovijedi postaje zanimljivija kad se pročitaju katekizmi katoličke crkve. Postoji nekoliko verzija, ali svima im je zajedničko izbacivanje originalnog sadržaja druge zapovijedi. Katolički urednici su na mjesto druge zapovijedi (Izlazak 20:4-6; Ponovljeni zakon 5:8-10) ubacili treću koja govori o zabrani uzaludnog izgovaranja Božjeg imena. Tako u 'Malom katoličkom katekizmu - Vjerujem' kojeg je odobrila Kongregacija za kler, nema niti slova iz originalnog sadržaja druge zapovijedi. Isto je i u mnogim drugim verzijama katoličkih katekizama. U tzv. službenoj verziji (hbk.hr) druga zapovijed je također zamijenjena trećom. Jedina razlika je u tome što u objašnjenju prve zapovijedi postoji natuknica o zabrani kipova i slika koji prikazuju Boga. Originalni tekst druge zapovijedi koji između ostalog spominje 'sve na nebu i na zemlji' nije niti slovom spomenut, a svima koji mogu ili žele zbrojiti dva i dva jasno je zašto.

S druge strane, urednici nisu štedjeli tintu da opravdaju izradu kipova i slika. Tako čitatelju nije omogućeno pročitati originalni tekst, nego samo tumačenje katoličke crkve, prilagođeno obrani njezinih dogmi. Sve to dokazuje koliki je stupanj izvrtanja, oduzimanja, dodavanja i vađenja iz konteksta Božje riječi u katoličkom naučavanju. Samo naivni ili krajnje zlonamjerni branitelji krivovjerja mogu ljude činiti slijepim pored zdravih očiju, uvjeravajući ih da je originalni tekst druge zapovijedi u katoličkim katekizmima zamijenjen posebno obrađenom interpretacijom prilagođenom pojedinim skupinama čitatelja.

Drugo objašnjenje: "Katolici se ne klanjaju kipovima ili slikama, nego samo osobama koje oni predstavljaju!"

Isto će reći predstavnik bilo koje svjetske religije moleći se pred kipom ili slikom svojeg božanstva. Stojimo li ili klečimo pred kipom Marije, sveca ili tzv. raspelom mi činimo određene radnje pred tim objektima. Oni nama služe u molitvenoj komunikaciji s osobama koje predstavljaju, inače ne bismo osjećali potrebu biti u njihovoj prisutnosti, ili ih posjedovati. Kad katolici mole pred kipom ili slikom gledaju u njega, neki ih čak i ljube. Već smo vidjeli da je Bog zabranio da ga predstavljaju kip ili slika. Izražavati štovanje Mariji ili svecu u prisutnosti kipa ili slike također je krivi duhovni postupak. Ispravno je nasljedovati primjere vjere tj. učenja i djelovanja Božjih ljudi, između ostalog i Marije (Hebrejima 13:7). Međutim, kad im počnemo graditi kipove, vješati slike po zidovima ili ih držati u novčanicima, nositi medaljone s njihovim likom oko vrata, moliti im se i slično, tada smo prekoračili granicu koju je Bog postavio.

U drugoj zapovijedi idolopoklonstvo se osuđuje na tri razine: izrada idola, klanjanje pred njima i služenje istim. Činimo li bilo što od spomenutog ili sve troje odjednom, što uglavnom i jest slučaj, stavljamo se u položaj prekršitelja Božje zapovijedi. Pogledajmo izvještaje koji dokazuju sudjelovanje katoličke crkve u grijehu idolopoklonstva na razinama klanjanja idolima i služenja istim. Izradu idola ne treba posebno dokazivati, zato što su oni vidljivi u svim katoličkim crkvama, svetištima i drugim mjestima.

"Sveti je Otac danas prigodom svetkovine bezgrešnog začeća blažene djevice Marije u podne pozdravio okupljene vjernike na trgu svetog Petra, a po podne je najprije po starodnevnom običaju položio cvijeće ispred njezinog kipa na Španjolskom trgu, a potom se u patrijarhalnoj bazilici svete Marije pomolio pred slikom spasiteljice rimskog naroda ..." (radiovaticana.org)

"Na kraju prvog dana svog hodočašća u Lurd, papa Ivan Pavao II s hodočasničkim mnoštvom okupljenim u lurdskom svetištu molio je krunicu, otajstva svjetla, ispred bogorodićina kipa." (ver.hr)

Rimski papa Ivan Pavao II: "Iznimno mi je drago što danas mogu predati kardinalu Kuhariću, predsjedniku hrvatske biskupske konferencije, jednu relikviju svetog Leopolda, velikog sveca sakramneta ispovijedi." (Iz knjige 'Papa u Hrvatskoj', str.57)

"Štovanje gospe počelo je s izradom crnog gospinog kipa oko 1500. g." (barka.com)

Treće objašnjenje: "Bog je u Starom savezu zapovijedio izradu kipova i slika u hramu, stoga katolička crkva nasljeduje taj biblijski primjer!"

U prvoj knjizi Ljetopisa vidimo da je David svojem sinu Salomonu predao nacrt za uređenje hrama. Između ostalog, predao mu je i zlatne šipke za izradu kola sa zlatnim kerubinima koji će raširenim krilima zaklanjati Jahvin kovčeg (28:18). Nadalje, spominje se da je Salomon kerubine u hramu obložio zlatom. Oni su se nalazili po svim zidovima Hrama unaokolo, iznutra i izvana, urezao je likove kerubina, palma i rastvorenih cvjetova, a zlatom je pokrio i pod Hrama izvana i iznutra (1. Kraljevi 6:23-30).

Ovo objašnjenje, za razliku od ostalih, na prvi pogled ima biblijsku podlogu. Može li se iz ovog primjera povući poveznica s katoličkim kipovima i slikama? Odgovor je negativan! Upute koje je Bog dao za izradu kerubinskih likova bile su striktno ograničene za to vrijeme i prostor hrama. Bog je točno rekao što, gdje, kako i u koje vrijeme učiniti. Dakle, to nije opća zapovijed ili davanje zelenog svjetla za izradu kipova i slika u budućnosti, kao što katolički teolozi žele sugerirati. Kad bi katoličko tumačenje bilo točno, tada bi Izraelci na osnovu Božjih uputa za hram počeli u svojim domovima i javnim mjestima držati kerubinske kipove i slike. Oni to nisu činili! Također, nisu bili vođeni katoličkim vjerovanjem da se na osnovu hramskog primjera mogu izrađivati kipovi i slike drugih vjernika. Izraelci nikada nisu u svrhu bogoštovlja izrađivali kipove i slike Abrahama, Mojsija, Jakova, Izaka, Davida i drugih vjerskih velikana iz svojih redova, a kamoli im se molili poslije njihove smrti ili očekivali da ih zagovaraju u nebu. Takvu nauku i praksu uvela je katolička crkva, ili točnije rečeno, "kristijanizirala" poganske običaje drugih religija.

Za razumijevanje ove tematike poslužit će nam primjer kipa mjedene zmije koji je Mojsije podigao u logoru. Narod se pobunio protiv Boga i uslijedila je kazna kroz napad zmija otrovnica. Bog je Mojsiju zapovjedio da načini mjedenu zmiju, kako bi svatko tko je pogleda bio ozdravljen (Brojevi 21:8,9). Ovo je također bila zapovijed ograničena na određeni trenutak i mjesto, a nikako opća zapovijed ili odobravanje da se u budućnosti čini takvo što. Međutim, Izraelci su počinili duhovni prekršaj istovjetan onom koji čini katolička crkva. Mjedenu zmiju su vremenom pretvorili u idol, predmet obožavanja kojem su prinosili žrtve. Nisu imali ispravno razumijevanje konteksta i svrhe Božjeg djelovanja. Stoljećima kasnije Ezekija je razbio mjedenu zmiju koju je Mojsije načinio (2. Kraljevi 18:3,4). Tako vidimo da čak i ono što je Bog odredio može biti skrenuto na slijepi kolosijek idolopoklonstva i religioznog praznovjerja. Koliko više zablude kriju nauke i prakse koje nisu potvrđene u Pismu kao duhovni standard koji je Bog ostavio svojem narodu u nasljeđe.

Katolička praksa izrade kipova i slika u religiozne svrhe nije usklađena s općim učenjem Pisma, ali je zato znakovito slična običajima bezbožnih naroda u prošlosti i sadašnjosti. Oni izrađuju kipove i slike svojih bogova, mole se pred njima i grade im svetišta u spomen. Katolicizam je od svog osnutka nasljedovao taj model pobožnosti, koji Biblija oštro osuđuje.

Četvrto objašnjenje: "Katolici koriste kipove i slike kako bi im pomogli u pobožnosti, podsjetili ih na duhovne stvari, pojačali vjerski doživljaj i približili objekte štovanja (Isusa, Mariju, svece i dr.).

Od kako je ljudski rod pao u grijeh, svijest o Bogu i duhovnim stvarima postupno je degenerirala. Ljudi su počeli graditi kipove, klanjati im se i razvijati religioznu misao suprotnu načelima Božjeg kraljevstva. Duhovno mrtvi ljudi ne mogu uspostaviti odnos s Bogom u Duhu i istini, onako kako je jedino moguće i ispravno (Ivan 4:23,24). Oni imaju kršćansku religiju, ali nemaju u svojim srcima Božji Duh. Razlog je taj što se nisu obratili, rodili od vode i Duha, priznali Isusovo Gospodstvo i nastavili živjeti na temelju učenja Božje riječi, a ne ljudskih tradicija. To je ključni problem i uzrok svih duhovnih devijacija. Zato im je pobožnost bez kipova, slika, krunica, raspela, relikvija i rituala neostvariva, neprihvatljiva i nezamisliva. Drugačije ne znaju funkcionirati. Nedostatak Božje duhovne stvarnosti u svojim životima nadomještaju gore spomenutim zamjenskim djelatnostima i sredstvima.

Apostol Pavao u prvoj poslanici podsjeća vjernike u Korintu "da su kao pogani bili vučeni kao tjerani nijemim idolima". (12:2) Božji Duh nikada nikoga nije tjerao i privlačio prema idolima. To je djelo religioznog duha. On poput magneta privlači ljude koji misleći da služe i ugađaju Bogu zapravo krše Njegove duhovne standarde. Najtužnije je što se sve spomenuto odvija pod paravanom kršćanstva.

Zagovor Marije i svetaca

2011-12-03T09:37:00.000-08:00

Katolički teolozi oslonili su se na izvještaj u Jobovoj knjizi, kako bi potkrijepili vjerovanje da osim Isusa Krista u nebu postoje i drugi posrednici. Treba reći da pri tom barem deklarativno ne osporavaju Njegovu dominantnu ulogu. U trideset trećem poglavlju opisana je okolnost u kojoj se čovjek nalazi na samrti i očito nije pri svijesti. U dvadeset trećem stihu vidimo pojavu Božjeg glasnika koji počinje opominjati čovjeka na njegovu dužnost. Spomenuti glasnik nazvan je posrednikom, jednim od tisuću. Označava li ovaj broj moguće posrednike ili samo anđeoska bića koja su mnogobrojna? Vjerojatnije ovo drugo. Kako bilo, glasnik moli Boga za život tog čovjeka i On ga ozdravlja od bolesti (24-26). Izvještaj ne otkriva puno. Izdvojen iz cjeline učenja Pisma nije pogodan za donošenje teoloških ocjena. Ukoliko objektivno želimo razmotriti ovaj predmet trebamo proučiti cjelovito biblijsko učenje, s naglaskom na stihove iz poslanica Novog saveza.

Kako bi odgovorili na prigovore biblijski utemeljenih kršćana da je vjerovanje u Marijin ili svetački zagovor najblaže rečeno stvaranje usporednog duhovnog kolosijeka, katolički teolozi smislili su nevjerojatnu konstrukciju. Koristili su se oprobanom metodom pridodavanja izmišljene ljudske nauke onoj biblijskoj. U katoličkim krugovima nitko ne osporava da je Isus Krist jedini posrednik između čovjeka i Boga (1. Timoteju 2:5). To se može pročitati u svim službenim spisima katoličke crkve. Ono što je sporno jest izmišljanje usporedne zagovorničke službe Marije i svetaca. Ta famozna služba prema katoličkom učenju ne zadire u sferu Isusove posredničke službe, niti joj predstavlja neku vrstu konkurencije. Tako se na katoličkim stranicama može pročitati ovo tumačenje: "Marija je posrednik u molitvi, gdje molimo da se Marija prigrli našim molitvama i iznosi ih pred Bogom."

Biblija uči da je Isus Krist naš posrednik i zagovornik kod Boga Oca, ali niti slovom ne spominje da je vjernicima potreban posrednik kod Isusa. Unatoč tome, katolička crkva je na drugom vatikanskom koncilu zaključila "da ona koja je svojim molitvama pomagala Crkvu u početku i sada na nebu uzvišena nad sve blažene i anđele, u zajednici sa svim svetima posreduje kod svog Sina ..." Dvije opasne, lažne i indoktrinirajuće teze su ovdje iznesene. Prvo, Marija nije uzvišena nad sve anđele, ta čast pripada samo Isusu Kristu (Hebrejima 1:3,4; 1. Petrova 3:22). Također, nije uzvišena niti nad druge umrle vjernike, ona je samo jedna od njih. Drugo, kroz djelovanje Svetog Duha svaki vjernik ima izravan pristup k Isusu i mogućnost primanja milosti, duhovne snage ili bilo čega u okviru Božje volje.

Vrlo je zanimljiv pokušaj razdvajanja Isusove od Marijine ili svetačke službe pred Bogom. Pri tom se koriste raznorazne terminološke smicalice vezane za posredovanje i zagovaranje. Točno je da između posredovanja i zagovaranja postoje stanovite razlike, iako minimalne u kontekstu Isusove službe. Posrednik bi se mogao opisati kao osoba B koja povezuje osobu A i C. Razlog posredništva osobe B jest to da postoje prepreke u komunikaciji između osoba A i C. Upravo je to položaj i uloga koju zauzima Isus Krist. On je otkupio čovječanstvo od grijeha, plativši cijenu svojom prolivenom krvlju i smrću na križu. Nakon što je uskrsnuo od mrtvih i uzašao na nebo sjeo je s desne Očeve strane. S druge strane, zagovornik je sličan lobistu, osobi koja govori u prilog nekoga. Tako u prvoj Ivanovoj poslanici vidimo da je Isus Krist naš zagovornik kod Oca, onaj koji nas podržava kad priznajemo počinjene grijehe (2:1). Razotkrivanje religioznih krivotvorina najdjelotvornije se obavlja naglašavanjem Isusovog službovanja na prijestolju Božjeg kraljevstva.

Isus Krist je povratkom u nebo preuzeo službu velikog svećenika. Pogledamo li Stari savez vidjet ćemo da je ta služba bila predviđena isključivo za jednog čovjeka. Nije se moglo dogoditi da usporedno postoje dva velika svećenika. Stari savez je sjena novog, tako da ni u njemu takvo što nije moguće. Za razliku od starog u kojem je veliki svećenik jedanput godišnje prinosio žrtvu za grijehe naroda, u Novom savezu Isus Krist je prinio žrtvu za grijehe samo jednom, prikazujući svoju prolivenu krv nakon što je jednom zauvijek ušao u prostor Svetinje nad svetinjama (Hebrejima 9:11,12).

Drugi aspekt Isusove službe u nebu opisan je poslanici Hebrejima: "Zato, sveta braćo, koji ste dionici nebeskog poziva, promatrajte apostola i velikog svećenika našeg priznanja, Isusa." (3:1) Ono što govorimo u vjeri na zemlji, u nebo odlazi prema Isusu Kristu, velikom svećeniku. To je duhovna građa s kojom On gradi našu duhovnu kuću (2-6).

Treći aspekt Isusove službe u nebu povezan je s pomaganjem vjernicima u njihovim slabostima i pružanjem potrebne duhovne pomoći. To je područje koje bismo mogli opisati kao svakodnevno hodanje u vjeri i suočavanje s izazovima, kušnjama i nevoljama. Upravo su u ovo područje katolički teolozi "ugurali" Mariju i svece više nego bilo gdje drugdje. Stotine raznoraznih molitvenih izričaja svjedoči u prilog vjerovanju da Marija i sveci imaju posebnu osjetljivost i razumijevanje za potrebe vjernika. Ne samo to, katolici su uvjereni da je njihova uloga upravo ta da kod Boga izmole milost u njihovom slučaju. Dakako, njihova uvjerenja plod su sustavne indoktrinacije koju nad njima provodi katoličko svećenstvo. U katolicizmu se nije moguće okrenuti niti na jednu stranu, a da se pri tom ne ugleda Marijin ili svetački kip, relikvija, ne čuje molitva upućena njima ili poziv s propovjedaonice da se uteknemo "zaštiti nebeske majke i općinstva svetih".

Na dogmatskoj konstituciji drugog vatikanskog sabora izrečen je ovaj sud: "Nakon uznesenja u nebo Marija nije napustila tu spasonosnu ulogu, nego nam svojim mnogostrukim zagovorom i dalje pribavlja milosti vječnog spasenja." (molitve.info)

Rimski papa Ivan Pavao II: "Cijeli ovaj dragi narod preporučam zagovoru presvete Djevice, toliko čašćene u ovoj nadbiskupiji, i u cijeloj Hrvatskoj." (Iz knjige 'Papa u Hrvatskoj', str. 105).

Papa Benedikt XVI na proslavi Marijinog uznesenja u Castel Gandolfu: "Zato papa upućuje svoje molitve Mariji za sve vjernike, da nam svaki dan i svaki trenutak života bude korak na putu prema Bogu, prema nebu, prema preobraženju. Budi uvijek hvaljena, o djevice Marijo! - zaključio je svoje molitve i pohvale Mariji papa Benedikt XVI." (ver.hr).

Ponekad se iz katoličkih krugova čuje teza: "Mi se ne molimo izravno Mariji ili svecima, nego samo vjerujemo da oni mole za nas u nebu!" Kao što smo vidjeli, Papa Benedikt XVI javno je priznao da se moli izravno Mariji, a poznat je kao revni zagovornik i provoditelj marijanske pobožnosti. Isto vrijedi i za njegovog prethodnika Ivana Pavla II. Prozirni su to izgovori, znamo li da su molitve Mariji i svecima izrazito osobne naravi. Također, već i samo vjerovanje u nečije zagovaranje u nebu osim Isusovog jest protivno općem učenju Pisma. Izričaji upućeni Mariji i svecima često su na granici dobrog ukusa. Svećenstvo kao da se natječe tko će s većom dozom snishodljivosti i iritantne religiozne sladunjavosti veličati Marijinu ili svetačku posredničku ulogu i razumijevanje za nevolje u kojima se vjernici nalaze. S punim pravom možemo se zapitati: "Ukoliko Marija i sveci obavljaju toliki posao posredovanja i ishođenja milosti u molitvi, što onda uopće Isus čini u prilog vjernicima kao veliki svećenik?"

Ono što vidimo u Pismu nema nikakve veze s bajkovitim - religioznim vjerovanjem katoličke crkve. Kao i u bilo kojem predmetu, tako se i u ovom ističe samo jedno ime - Isus. U poslanici Hebrejima čitamo: "Budući, dakle, da imamo uzvišenog velikog svećenika, Isusa, Sina Božjeg, koji je prošao kroz nebesa, držimo se čvrsto vjere koju ispovijedamo. Nemamo, naime, nekoga velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskušan u svemu kao i mi, samo što nije sagriješio. Dakle, pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za naše za pravodobnu pomoć." (4:14-16)

Kolike su litanije napisane o Marijinoj suosjećajnosti spram vjernika u nevolji. Dakako, riječ je o katoličkoj prezentaciji Marije, fiktivnoj iluziji koja ne postoji u stvarnosti. Kao što vidimo, Isus nam je predstavljen kao suosjećajni zastupnik u nebu. Poticaj koji nam daje Sveti Duh u ovom odlomku jest taj, da s pouzdanjem pristupimo prijestolju milosti kako bismo primili milosrđe i pravodobnu pomoć. Tko sjedi na prijestolju milosti, katolička prezentacija Marije ili sveci? Ne, tamo sjede Otac i Sin. Samo onaj tko je na prijestolju čuje naše vapaje i može nam pomoći. Za obavljanje te službe nisu mu potrebni "pomoćnici". U Božjem kraljevstvu ne postoji usporedni kolosijek zagovora, pomoći ili davanja milosti u obliku Marije i svetaca. To je krivovjerje i obmana. David je nadahnut Svetim Duhom uzviknuo: "Koga ja u nebu imam osim tebe ... " (Psalam 73:25)

Uspoređujući službu starih svećenika i Isusa Krista, pisac Hebrejima kaže da je Isus u neprocjenjivoj prednosti. Njihova služba bila je ograničena smrtnošću, za razliku od Isusove koja je neprolazna. U ovoj usporedbi možemo vidjeti da se služba starih svećenika nije nastavljala u nebu nakon njihove smrti. Tako padaju u vodu svi pokušaji katoličke teologije da proguraju tezu o nastavku službovanja vjernika nakon njihove smrti. Ako to nije bio slučaj s velikim svećenicima Starog saveza koji su obavljali odgovornu službu u hramu, koliko to više vrijedi za druge vjernike. U sedmom poglavlju čitamo zaključnu ocjenu: "Odatle slijedi da zauvijek može spašavati one koji po njemu dolaze k Bogu, zato što uvijek živi da posreduje za njih." (25)

Molitve Mariji i svecima

2011-12-03T09:35:00.000-08:00

Molitvu definiramo kao razgovor s Bogom. U njoj ostvarujemo odnos s Njim, a kroz nju izražavamo vjeru u ispunjenje svega onog što nam je potrebno u okviru Božje volje. Vjernici zabilježeni u Bibliji osobne molitve upućivali su izravno Bogu. Naravno, postoji mogućnost u okviru Božje volje da netko moli za nekoga. To je posrednička molitva. U Pavlovim poslanicama često vidimo da apostol moli Boga za svoju braću i sestre (Efežanima 1:15,16; Filipljanima 1:3,4). Naglašavam da su to bile molitve živog apostola za žive ljude. Jakov upućuje vjernike "da ispovijedaju jedni drugima grijehe i mole jedni za druge da ozdrave". (5:16) Spomenuto ispovijedanje ima za cilj izgradnju međusobnog povjerenja i otvaranja vrata za duhovnu pomoć onima koji je nužno trebaju za nadvladavanje slabosti. Također, za bolesne članove crkve trebaju moliti crkvene starješine. Mojsije je za vrijeme svoje službe posredovao za Izraelce. Dakle, koja god kombinacija posredničke molitve bila u pitanju, Pismo jasno uči da u njoj sudjeluju isključivo živi ljudi.

Molitva upućena Mariji ili svecima potpuno je nepoznata praksa u Pismu. U povijesti Izraelaca bilo je puno velikana vjere, kao što su: Abraham, Mojsije, Jakov, David, Ilija i dr. Međutim, u Pismu ne nalazimo potvrdu da su se pripadnici Božjeg naroda ikad molili nekome od njih nakon što je umro. Uzmimo Marijin primjer. Izvještaji iz evanđelja dokazuju da ona nikoga nije uputila da traži njezin zagovor kod Isusa ili da joj se izravno moli. Za vrijeme Isusove zemaljske službe ljudi su za ispunjenje svojih potreba uvijek prilazili Njemu, nikad Mariji. Također, nema zapisa da je bilo tko prišao Mariji i molio je da kod Isusa ishodi pomoć, samo zato što je vjerovao da kao Njegova biološka majka ima povlašten status i mogućnost duhovnog utjecaja. U knjizi Djela ili poslanicama također ne postoji zapis ili apostolska uputa da se vjernici mole Isusovoj biološkoj majci, bilo za vrijeme njezinog života ili poslije smrti. Shodno tome, molitva nakon njezine smrti besmislena je i ono najvažnije - suprotna objavljenoj Božjoj volji. Unatoč očitoj suprotnosti biblijskom nauku molitva upućena Mariji u katolicizmu zauzima istaknuto mjesto.

Kardinal Franjo Kuharić: "Krunica je jednostavno razmatranje Evanđelja s Marijom." (Zagreb 25. ožujka 1993.g.)

Kardinal nije objasnio kako je moguće s mrtvim čovjekom, u ovom slučaju Marijom, bilo što razmatrati, a kamoli Evanđelje Isusa Krista. Većina molitvi upućenih Mariji i svecima spada u skupinu tzv. mehaničkih molitvi. One su napisane u molitvenicima, a katolici ih nabrajaju čitajući iz njih, ili ih već znaju napamet. Kako bilo, trebamo znati da Isus osuđuje molitve nabrajanja. On nas u Matejevom evanđelju upozorava da u molitvi ne nabrajamo (recitiramo) riječi kao ljudi koji ne poznaju Boga. Oni misle da će biti uslišani zbog količine izgovorenih riječi, ali to je zabluda. Gospodinova zapovijed je da ne slijedimo njihov negativan primjer. Koliko je katoličko svećenstvo daleko od Isusovog nauka svjedoče ove i mnoge druge izjave njezinih autoriteta, kao i službeni dokumenti.

Nadbiskup Comastri: "Treba moliti krunicu s vjerom ... poticaj je pape Benedikta XVI, koji je uputio tijekom nedjeljnog popodnevnog nagovora, u prigodi blagdana Blažene Djevice Marije od Krunice ..." (katolici.org.)

Drugi vatikanski koncil, lumen gentium: "Neka svi kršćani upravljaju vruće molitve Majci Božjoj i Majci ljudi, da ona koja je svojim molitvama pomagala Crkvu u početku i sada na nebu uzvišena nad sve blažene i anđele, u zajednici sa svim svetima posreduje kod svog Sina ..."

Posebno je problematično to što je Marija pokojnica, kao i većina svetaca kojima se katolici mole. U Bibliji postoji samo jedan primjer kad je živući pripadnik Božjeg naroda tražio pomoć od pokojnog velikana vjere. To je učinio kralj Šaul. Otišao je do zazivačice duhova i tražio da mu prizove Samuelov duh, kako bi ga savjetovao. On se odazvao, ali mu je jasno stavio do znanja da je ono što je učinio težak grijeh pred Bogom. Dakle, traženje pomoći od mrtvog vjernika nije proglašeno ispravnim činom. Posebno valja naglasiti da se Šaul odlučio za ovakav potez u stanju duhovnog otpadništva, kad više nije mogao uspostaviti odnos s Bogom, niti čuti Njegov glas koji bi mu davao upute.

Na temelju čega se onda može učiti da je biblijski opravdano da vjernici danas u molitvi traže pomoć od pokojnih ljudi, bez obzira je li riječ o Mariji ili bilo kome drugome. Apostol Pavao je napisao trinaest poslanica Novog saveza. Bio je najutjecajniji apostol svoje epohe, kao i onih kasnijih, sve do današnjih dana. Ipak, nikad nikome nije sugerirao da nakon njegove smrti traži pomoć od njega u molitvi ili bilo što slično. Molitva mrtvom čovjeku i vjerovanje da on našu molitvu može prinijeti pred Boga oblik je religioznog spiritizma. Svatko uključen u takvo djelovanje treba znati da čini grijeh. Ljudi koji prakticiraju bilo koji oblik vračarstva bit će suočeni s Božjom osudom bacanja u ognjeno jezero, mjesto vječne muke i odvojenosti od Boga (Otkrivenje 21:8).

Stih iz petog poglavlja Otkrivenja nikako se ne može dovesti u vezu s katoličkim vjerovanjem u zagovor mrtvih svetaca ili mogućnost da oni prinose naše molitve Bogu. Ono što vidimo u osmom stihu jest to da se spominju dvadeset i četiri starca. Biblija ne otkriva tko su oni, ali većina teologa smatra da je riječ o dvanaest proroka Starog saveza i dvanaest Isusovih apostola. Iako je ovo tumačenje prihvatljivo, ipak ga trebamo prosuditi s izvjesnom dozom suzdržanosti. U svakom slučaju, ono što je Bog smatrao potrebnim da znamo, objavio nam je vrlo jasno. U opisu vidimo da starci u rukama drže citre i zlatne čaše pune kada - molitve svetih. Apsolutno ništa iz ovog izvještaja ili iz bilo kojeg dijela Pisma ne sugerira da su molitve živućih vjernika bile upućene starcima, a oni su ih donosili pred Boga. Ono što vidimo jest samo to da drže čaše zlatnog kada. Nije izričito rečeno zašto, samo je konstatirano. Ukoliko je riječ o starcima logično je zaključiti da su to muškarci. U tom slučaju Marija nikako tamo ne bi mogla prebivati. Nadalje, broj svetaca kojima se katolici mole premašuje broj od dvadeset i četiri spomenuta starca.

Svako biblijsko učenje mora biti potvrđeno s dva ili više stihova koji tvore usklađenu duhovnu cjelinu. Ne postoji niti jedan stih u Pismu koji bi povezan s ovim iz Otkrivenja mogao dati svjedočanstvo da je katoličko vjerovanje u molitvu Mariji i svecima duhovno ispravno. Pozivanje samo na taj jedan stih i izvlačenje zaključaka koji iz njega nisu vidljivi, predstavlja smišljeno vađenje Božje riječi iz konteksta i njezino grubo iskrivljavanje, a sve u cilju obrane dotičnih krivovjerja.

Ovo je biblijsko učenje prema kome trebamo uputiti molitvu i u čije ime:

"Što god zamolite od Oca u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu." (Ivan 14:13)

"Zaista, zaista, kažem vam, ako što zamolite od Oca u moje ime, dat će vam." (Ivan 16:23)

Recept za ekumenizam

2011-12-03T09:28:00.000-08:00

Dobro nasjeckaj evanđelje i dodaj malo vode da razvodniš njegov učinak.

Izmješaj malo tolerancije da potisneš nepopularan okus istinske doktrine.

Nakon toga dodaj dovoljno samopoštovanja da neutraliziraš učinak grijeha.

Smjesu zagrij mješajući dok ne postane sasvim mlaka.

Na kraju posluži sa euharistijskom hostijom, ali izbjegavaj one koji žive od svake riječi Božje koja dolazi iz Božjih usta.

Mike Gendron

preuzeto s krscanstvo.net

Blagdan uskrsa

2011-12-03T09:26:00.000-08:00

Većina ljudi smatra da je uskrs kršćanski blagdan, prihvaćajući zdravo za gotovo sve običaje vezane za njega. Istina je da običaji vezani za ovaj blagdan nemaju nikakve veze s kršćanstvom. Dakako, potrebno je razjasniti pojam kršćanstva, jer u današnje vrijeme mnogo toga se pokušava skriti pod njegov plašt. Postoji ono pravo, istinsko kršćanstvo, vjera utemeljena na istini Božje riječi, na svijetlim primjerima proroka, apostola i Gospodina Isusa Krista. Postoji i lažno kršćanstvo, duhovna krivotvorina sazdana od bezvrijednih ljudskih tradicija i mješavina poganskih religija i učenja koja su vremenom „kristijanizirana“.

Ovo su neke činjenice vezane uz blagdan uskrsa:

Isus ili apostoli niti na jednom mjestu u Novom savezu ne dovode uskrsnuće Isusa Krista u blagdanski kontekst
Apostoli i ostali vjernici zabilježeni u knjigama Novog saveza nisu svetkovali blagdan uskrsa kao što to čine pripadnici rimokatoličke, pravoslavne ili većine protestantskih crkava
Svi običaji vezani uz uskršnje blagdane (bojanje jaja, jedenje ribe petkom i dr. jesu poganskog podrijetla, sastavni dio nekršćanskih religija)

Ovo je temeljno učenje Božje riječi o događaju i ulozi Kristovog uskrsnuća u životu vjernika:

Uskrsnuće Krista od mrtvih potvrdilo je status Božjeg Sina u autoritetu i sili (Rimljanima 1:4)
Isusovo ime ima vlast u nebeskom, zemaljskom i podzemnom svijetu (Filipljanima 2:9,10)
sila uskrsnuća oživljuje naša smrtna tijela (Rimljanima 8:11)
sila uskrsnuća živi i djeluje u vjernicima, ljudima rođenim i vođenim od Božjeg Duha (Efežanima 1:19,20)

Ekumenizam - ekspanzija babilonskog duha II

2011-12-03T09:24:00.000-08:00

Antikristov duh treba provodnik svojeg zavodničkog djelovanja u svijetu. Iako mu za ostvarenje njegovih ciljeva koriste sve svjetovne religije, glavne poluge moći su lažne kršćanske crkve. Sotona mora ostvariti ciljeve pod Kristovim imenom, s kršćanskom ikonografijom i porukom. Riječ antichristos znači: protiv Krista, umjesto Krista. Dakle, Kristovo ime je paravan, a duh koji djeluje je demonski.

Stvaranje lažnog kršćanstva bio je glavni sotonin cilj nakon Kristovog uskrsnuća od mrtvih i ustanovljenja prve Crkve. Njezino postojanje nije uspio uništiti fizičkim progonom kršćana. Naprotiv, progon je uvijek izazivao suprotan učinak. Vjera je rasla, a tako i odlučnost vjernika da slijede Krista. U nemogućnosti da uništi prisutnost i svjedočanstvo pravih kršćana, sotona je podigao lažno kršćanstvo, plagijat originala. Ta tvorevina je u svakoj epohi imala nekoliko ciljeva, a glavni je bio ovaj: zavesti ljude da uđu pod duhovni utjecaj lažnog kršćanstva. Također, cilj postojanja lažnog kršćanstva je otežavanje raspoznavanja pravog od krivog.

Najveća institucija lažnog kršćanstva osnovana je u četvrtom stoljeću. Poznata je pod imenom rimokatolička crkva. Njezini ideolozi su od samih početaka njezinog postojanja kristijanizirali mnogobrojne poganske kultove i njihove duhovne običaje, uglavnom babilonske, s kojima je rimska civilizacija dolazila u doticaj (marijanski i svetački kultovi, božić, papinstvo i dr.) Rimokatolička crkva je odigrala ključnu ulogu u sotoninom pokušaju fizičkog uništenja i progona milijuna kršćana koji su za vrijeme reformacije bili rođeni od vode i Duha i izbavljeni iz duhovne tamnice katolicizma. U srednjem vijeku katolički inkvizitori su uz blagoslov papa i podržani mračnom ideologijom mržnje spram vjerskih neistomišljenika zvjerski mučili i pobili milijune nedužnih ljudi. Jedini „grijeh“ bio im je priznanje Isusovog Gospodstva, želja da se živi prema standardu Božje riječi, a ne ljudskih predaja i izlazak iz religiozne ropotarnice. U knjizi Otkrivenja vidimo da je taj lažni religiozni sustav - babilon - opisan kao žena pijana od krvi svetih i Isusovih svjedoka (17:6) U Bibliji je žena sinonim za crkvu, u ovom slučaju rimokatoličku. Također, u opisu uništenja babilonskog duhovnog imperija (Otkrivenje 18:24) vidimo da je u njemu pronađena krv proroka i sviju poubijanih na zemlji.

U današnjem vremenu uloga rimokatoličke crkve je bitno drugačija. Ciljevi su joj isti, ali sredstvo ostvarenja je puno suptilnije. Iako se progoni od strane sljedbenika rimokatolicizma i danas sporadično događaju, pogotovo u zemljama južne amerike gdje katolicizam doslovno puca po šavovima i raspada se, činjenica je da globalno rimski katolicizam danas nastoji steći ugled velikog duhovnog mirotvorca i konstruktivnog igrača u međunarodnoj politici. Na duhovnom planu promijenjen je pristup prema protestantima, kao i svim onim kršćanskim crkvama koje se ne identificiraju s protestantizmom, ali imaju uočljivo drugačiju doktrinu od katolicizma.

Rijetko se to otvoreno kaže, ali između redaka se da pročitati, kako rimokatolička crkva i dalje sebi prisvaja epitet prave Kristove crkve, dok su oni drugi, čitaj: protestanti i druge kršćanske crkve, također braća, ali s jednim nedostatkom: nisu pod okriljem jedine i prave majčice crkve. Ideolozi ekumenizma mažu oči vjernima i nevjernima tvrdnjama kako cilj rimokatoličke crkve nije taj da odbjegle protestante i one druge vrati pod svoje duhovno okrilje. Zapravo, to joj je jedini cilj, sve ostalo je više-manje sporedno.

Pisac odlične knjige 'Evanđelje po Rimu' - James G. McCarthy priložio je zaključke drugog vatikanskog sabora:

„Tako će se malo pomalo prevladati smetnje što priječe puno crkveno zajedništvo, svi će se kršćani, u jedinstvenom euharistijskom slavlju, okupiti u jedinstvo jedne jedinstvene Crkvešto ga je Krist svojoj Crkvi podario u početku a neizgubivo, kako vjerujemo, traje u katoličkoj Crkvi i nadamo se danomice raste sve do svršetka svijeta.“

Tako će antikristov duh kroz ekumenizam u kojem dominantnu ulogu ima rimokatolička crkva stvoriti do sada u svijetu neviđen religiozni sustav, babilonske bludnicu, pod čije će okrilje potpasti i sve svjetske religije. Bit će to sotonino remek djelo, vrhunac otpada od Boga. Valja reći da nije ispravno poistovjećivati samo rimokatoličku crkvu s babilonskom bludnicom. Njezin pripadnik je bilo koja protestantska ili kršćanska crkva uključena u ekumenizam.

Želim naglasiti da kao kršćanin koji vjeruje i prakticira isključivo Isusovo učenje, apostolsku predaju opisanu u knjizi Djela i poslanicama ne poistovjećujem sebe s protestantizmom, niti ga želim idealizirati na račun rimokatolicizma. Pojedini protestanti su također počinili zločine, čak i spram rimokatolika. Takva zlodjela ne podržavam i tretiram ih jednako kao i katoličke vjerske progone. Smatram da se ljudi u učenju i djelovanju trebaju poistovjetiti s apostolima, a ne denominacijskim crkvama, tj. organiziranom religijom bilo kojeg predznaka.

Ekumenizam - ekspanzija babilonskog duha

2011-12-03T09:20:00.001-08:00

Molitvena osmina ekumenskih crkava održat će se od 18 - 25. siječnja u Zagrebu i županiji. Tradicionalni ekumenski hod po zagrebačkim crkvama započet će u Baptističkoj crkvi 19. siječnja u 19h.

Ekumenski koordinacijski odbor crkava u Hrvatskoj

Katolička crkva
Srpska pravoslavna crkva
Evangelička crkva
Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj
Savez baptističkih crkava u Hrvatskoj
Evanđeoska pentekostna crkva

Dobronamjerno savjetujem svakom čitatelju ovog posta da vrlo pozorno pročita i zapamti imena šest spomenutih članica, kako bi to imao na umu za vrijeme čitanja poruke i sagledavanja stvari u Duhu i istini.

Najpodlija sotonina obmana posljednjeg vremena (onog u kojem živimo) jest ekumenizam. Grčka riječ oikumene znači: stanovnik svijeta, čovječanstvo, budući svijet. U Websterovom rječniku pod pojmom ekumenizam nalazimo ovaj opis: opći, univerzalan. Počeci ekumenskog pokreta sežu u 19. stoljeće, kad je u Engleskoj osnovana Evanđeoska alijansa. Isprva su pokretu pripadale crkve reformacijske baštine, a 1960. g. priključila se i rimokatolička crkva. Pokret crkava s kršćanskim predznakom ubrzo je proširio svoj utjecaj i na druge religije, postigavši tako do tada neviđen planetarni utjecaj. Rimski papa Wojtyla organizirao je 1986. g. skup u Asizu na kojem je sudjelovalo sedamdesetak vođa svjetskih religija. Od tada se skupovi takve vrste redovito održavaju. Na njima, uz dominantnu ulogu rimokatoličke crkve, sudjeluju i pripadnici crkava s kršćanskim predznakom, kao i ostalih religija (islam, budizam, hinduizam i dr.)

Iako ekumenski rječnik sačinjavaju ovakvi i slični slogani: mir, suradnja, tolerancija, međusobno uvažavanje, poštivanje različitosti, nenametanje mišljenja i sl. jasno je da se kotač pokreta okreće prema cilju stvaranja jedinstvene svjetske religije. Ona će samo prividno imati kršćanski predznak. U duhovnoj srži bit će antikršćanska i bezbožna. Kao takva, odigrat će važnu ulogu u antikristovoj vladavini koja će uskoro obuhvatiti cijeli svijet.

U Bibliji je ova religija novog doba nazvana imenom drevnog grada Babilona. On je bio središte idolopoklonstva, mnogoboštva, vračarstva i općeg otpora Božjem kraljevstvu. Iz babilonskog duhovnog sustava razvile su se mnoge druge religije i bezbožni utjecaji manifestirani u lažnom kršćanstvu. Demonska pozadina ovog duha toliko je lako prepoznatljiva da se možemo zapitati; ima li uopće svrhe govoriti o tome, pa to su tako očigledne stvari? Nažalost, iako su očite, još je očitije da je bog ovog svijeta zaslijepio oči i uši mnogih pripadnika Božjeg naroda. Iako su stvari očigledne, oni su se otvorili djelovanju tog duha i potpali pod njegov utjecaj. Nije riječ o pojedincima. Ovdje govorimo o milijunima pripadnika raznoraznih kršćanskih denominacija i pokreta diljem svijeta.

Kako se dolazi pod utjecaj ekumenskog duha?

Ekumenizam je u svojoj srži duhovni blud, služenje lažnom bogu (sotoni), koji se lukavo nastupa pod Kristovim imenom. Trebamo razlikovati neposredno i posredno sudjelovanje u ekumenizmu. Neposredno sudjelovanje podrazumijeva da je pojedinac ili skupina ljudi zagovornik ekumene, čvrstog uvjerenja u ispravnost i Božje nadahnuće tog pokreta. Takvi pojedinci i skupine pod izravnom su kontrolom sotoninog zavodničkog duha i kanali su provedbe njegove volje. Posredno sudjelovanje znači pripadati lokalnoj crkvi ili denominaciji koja podržava ili aktivno sudjeluje u ekumenizmu.

Božja osuda ekumenizma

U knjizi Otkrivenja vidimo Božje upozorenje: „Izađite iz nje moj narode. (babilonske bludnice), da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijelite njezinih zala.“ (18:4)

Ovdje vidimo dvije važne stvari:

Bog se obraća svom narodu, ne svijetu! Što uopće Božji narod radi u babilonskoj bludnici i kako je tamo dospio? Pogledajmo gornji popis članica ekumenskog pokreta u Hrvatskoj i bit će nam jasno. Nije naodmet i pročitati ono što kažu zagovornici ekumenizma u Hrvatskoj. Boris Peterlin, savjetnik za ekumenizam pri savezu baptističkih crkava, kaže „da je molitvena osmina nastojanje da preuzmemo odgovornost za ono što možemo mijenjati u nama samima i u našim zajednicama, kako bismo ostvarili to zajedništvo (ekumensko)“. Da, uistinu je nešto potrebno promijeniti u pojedincima i zajednicama da bi se ostvarilo lažno ekumensko jedinstvo. Potrebno je zamijeniti istinu lažima, potrebno je razvijati kompromisni duh, potrebno je Evanđelje zamijeniti lažnim evanđeljem, malo po malo, svjetovnošću, humanizmom, ljudskom tradicijom i ubijanjem savjesti onih vjernika koji shvaćaju što se događa, ali ipak nemaju snage oduprijeti se. Božja riječ ne kaže: „Čekajte, možda će se nešto promijeniti!“, nego izađite, fizički i duhovno! Proročanstvo je davno prije izrečeno po Duhu Svetom i neće se promijeniti!

Bog kaže, ukoliko ne izađemo, postat ćemo sudionici grijeha babilonske bludnice i dijelit ćemo osudu njezinih zala. Postoje ljudi, mnogo njih, koji u svom srcu znaju da je ekumenizam kriv, ali zavedeni su opasnom obmanom koju protura kompromisna crkvena religija. Oni misle da u svom srcu mogu biti protiv ekumenizma, dok istovremeno pripadaju crkvama i denominacijama koje sudjeluju u njemu. Obično se tada kaže: „Da, predstavnici denominacije su ekumenisti, ali ja ne idem na sastanke i nisam ekumenist!“ Predstavnici denominaciji predstavljaju cijelu denominaciju, sve njezine pripadnike, velike i male. Oni ih kao osobe duhovnog autoriteta posredno stavljaju pod utjecaj ekumenskog duha i tako ih uvlače u duhovni blud. Licemjerno je načelno biti protiv nečega, dok smo istovremeno pripadnici crkve ili denominacije koja aktivno sudjeluje u tome! Ne smijemo imati iluzija po tom pitanju. U knjizi Otkrivenja vidimo da će idolopoklonici, mnogobošci, vračari i svi koji mrze istinu završiti u jezeru koje gori ognjem i sumporom. To znači biti dionikom babilonskog ekumenskog duha, završiti na mjestu gdje će i on završiti.

Ovim postom želim potaknuti ljude da počnu ozbiljno sagledavati događaje oko nas u koje smo svi posredno ili neposredno uključeni.

Religiozni duh II

2011-12-03T09:14:00.002-08:00

Nakon pada u grijeh Adam i Eva prognani su iz edenskog vrta i naselili su se istočno od tog područja. Imali su dvoje djece, Kajina i Abela. Kajin se bavio zemljoradnjom, a Abel stočarstvom. Iako je grijeh ušao u svijet, prvi ljudi su imali razvijenu svijest o Božjem postojanju, a sasvim sigurno su imali i razvijen odnos s Njim. Dakako, taj odnos nije više bio savršen kao prije pada u grijeh, nego je morao biti prilagođen novonastalom duhovnom stanju opterećenom grijehom. U odnosu Boga i čovjeka pojavio se element žrtve. Nakon što je Adamu, Evi i sotoni izrekao kazne za počinjeni grijeh, Bog je ubio životinju i od krzna načinio odjeću Adamu i Evi. Prvu žrtvu za ljudski grijeh prinio je Bog! Životinjska krv morala je biti prolivena kao naknada za počinjeno.

Prva braća u povijesti ljudskog roda prinosila su žrtve Bogu. Iako to nije zabilježeno, sigurno je da su to činili i njihovi roditelji. Kajin je kao žrtvu prinio plodove zemlje, a Abel prvinu od svoje stoke. Iako su obojica prinijeli žrtve, Bog je blagonaklono pogledao i prihvatio samo Abelovu žrtvu. Na Kajinovu se nije niti osvrnuo. To nam zasigurno izgleda vrlo čudno. Zašto obje žrtve nisu bile prihvaćene? Mlađi brat je imao duhovno razumijevanje da pristup k svetom Bogu nakon pada u grijeh više ne može biti ostvaren „tek - tako“. Žrtvovanje životinje i prolijevanje krvi pokazalo je da poznaje Božju narav i Njegovu volju. O tome čitamo u poslanici Hebrejima: „Vjerom je Abel prinio Bogu bolju žrtvu nego Kjain, i po njoj je dobio svjedočanstvo da je pravedan, kad je Bog posvjedočio za njegove darove.“ (11:4) S druge strane, Kajin je Bogu prinio zemljane plodove, rezultate ostvarene u znoju svog lica. Već tada Bog je objavio ljudima da neće prihvatiti žrtvu ljudskog tijela - religiju djela.

Abel i Kajin jesu slika dviju vrsta pobožnosti; duhovne i tjelesne. Duhovna pobožnost nadahnuta je Svetim Duhom, ugodna i prihvatljiva Bogu. U Novom savezu krvna žrtva prinesena Bogu bio je Njegov Sin, Isus Krist. Njegova krv prolivena je na golgotskom križu za oproštenje ljudskih grijeha. Ljudi Abelovog usmjerenja, kršćani rođeni od vode i Duha, vjerom prihvaćaju rezultate žrtve ostvarene na križu. Oni tome ne nastoje ništa pridodati, jer znaju da je žrtva savršena, trajna, s maksimalnim učinkom spasenja. Ljudi Kajinovog usmjerenja također se nazivaju kršćanima, imaju vanjski oblik pobožnosti, ali duh koji oblikuje njihovu misao nije Božji Duh. Pismo kaže „da je Kajin bio od zloga“. (1. Ivanova 3:12) To znači da je demonski, religiozni duh, oblikovao njegovo vjersko usmjerenje i općeniti doživljaj Boga. Dakako, to je bio potpuno iskrivljen doživljaj, upravo onakav kakav sotona želi da ljudi imaju. Kajin je gajio pobožnost u svom životu. On nikad nije rekao: „Bože, ne želim imati posla s tobom!“ To nije bilo ono što mu je religiozni duh stavio u srce. Upravo suprotno, nadahnuo ga je da ostvaruje odnos s Bogom, učinio ga je izvana vjernikom, ali ne onako kako Bog hoće, nego onako kako sotona želi, po njegovom modelu.

To i jest osnovna definicija negativne religioznosti: ostvariti odnos s Bogom onako kako čovjek želi (a tu želju proizvodi religiozni duh), a ne onako kako Bog traži!

Konačni dokaz da je Kajinova pobožnost bila nadahnuta religioznim duhom bilo je Abelovo ubojstvo. On nije ubio mlađeg brata zbog neriješenih imovinskih odnosa, nasljeđa ili sličnih stvari. Jedini motiv njegovog ubojstva bio je bijes izazvan Božjom reakcijom na njegovu žrtvu. Ubojstvo i laž jesu dvije temeljne sotonine karakteristike (Ivan 8:44). Kajin ih je kao čovjek vođen religioznim duhom također pokazao. Ubio je brata i lagao Bogu da ne zna gdje se nalazi. Kajinovi duhovni potomci kroz cijelu povijest, sve do današnjih dana iskazuju te dvije karakterne crte. Spremni su progoniti i ubijati Abelove potomke, a lažna doktrina i iskrivljavanje Božje riječi glavno im je sredstvo ostvarenja njihovih ciljeva.

Religiozni duh I

2011-12-03T09:14:00.000-08:00

Pismo nam otkriva da je sotona anđeosko biće, kerubin, najljepše i najmudrije Božje stvorenje. Bog mu je podario izuzetne sposobnosti, između ostalog i dar stvaranja glazbe. Vrlo je izgledno da je bio zadužen za slavljenje Boga. Na dan njegovog stvaranja podareni su mu različiti glazbeni instrumenti, tako da je glazba područje njegovog snažnog utjecaja. U sotoninom srcu začela se pobuna protiv Boga. Uzoholio se zbog svoje ljepote i poželio je biti jednak Bogu. Kao vješt duhovni diplomat u pobunu protiv Boga uvukao je i dio anđeoskih bića. Pismo ih naziva: pali anđeli, demoni i zli duhovi. Ustrojeni su po ljestvici autoriteta i utjecaja (poglavarstva, vlasti, sile i gospodstva). Na čelu sa sotonom, oni su zakleti neprijatelji Boga i ljudi.

Bog je stvorio ljudski rod na svoju sliku. Predao im je vlast nad biljnim i životinjskim svijetom. Potaknuo ih je da se razmnože, nastane zemlju i podlože je sebi. Adam i Eva uživali su u zajedništvu s Bogom, ostvarujući svrhu koju im je namijenio. Bili su blagoslovljeni na svim razinama. Jedino područje koje je Bog označio ljudima kao nepristupačno bilo je drvo spoznaje dobra i zla. U fizičkom smislu oni su mu se smjeli približiti, jer se nalazilo usred vrta. Upozorenje se odnosilo na nastupanje duhovne smrti, kao posljedicu uzimanja i kušanja njegovog ploda. Tjelesna smrt i ostala prokletstva koja i danas haraju, domino - efektom ušla su u svijet nakon čovjekovog pada u grijeh.

Sotona je religiozno duhovno biće, kao i sva ostala anđeoska ili ljudska stvorenja. Padom u grijeh i otpadom od Božjeg kraljevstva, njegova religioznost postala je izopačena i zla. Priča o duhu religije koji djeluje među ljudima započinje onog trenutka kad je sotona pristupio Evi i obratio joj se zavodničkim glasom. Već u prvom pitanju vidimo da je njegov cilj prvenstveno dovesti pod znak pitanja Božju riječ upućenu ljudima: „Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog stabla u vrtu?“ Eva ga je ispravila i navela mu da im je dopušteno uzimati plodove sa svih stabala, osim onog spoznaje dobra i zla. U nastavku ovog razgovora vidimo i drugi element sotoninog pristupa ljudima: „Ne, nećete umrijeti!“ Bog je rekao: „Umrijet ćete“, sotona kaže: „Nećete umrijeti“ To znači da on otvoreno pobija Božju riječ i srozava njezin autoritet u ljudskom razumijevanju. Uspije li u tome, tada u čovjeku nestaje Božji strah, poštovanje spram Boga koje ga čuva od ulaska u grijeh. Treće, kao vješt manipulator, sotona čovjeku nudi primamljivu ponudu, nešto o čemu će razmišljati dovoljno dugo da zaboravi na Boga taman koliko je potrebno da poklekne. To nije neka osrednja ponuda, nego poziv da čovjek postane božanstvo: „Nego, zna Bog; onog trenutka kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.“

Sotonina kušnja ciljala je na Evina tjelesna i duhovna osjetila. Nažalost, Eva je počela razmišljati o ponudi i pokleknula je: „Žena je vidjela da je stablo bodro za jelo (tjelesna osjetila), primamljivo za oči (požuda očiju) i poželjno za mudrost (duhovno područje tajnih i za čovjeka nedostupnih znanja).“ Znamo nastavak priče. Pojela je zabranjeni plod i dala svom mužu Adamu da ga pojede. Ljudi su pali u ropstvo grijeha i duhovna smrt prešla je na sve ljude. Od tog trenutka sotona kroz duh religije među ljudima djeluje u raznim oblicima, odvajajući ih od ispravne spoznaje Boga.

Što kad?

2011-12-03T09:13:00.000-08:00

Chatonne je postavila pravo pitanje u komentaru na post istina o božiću: „Kako se postaviti kad nam ljudi počnu čestitati božić i čuditi se zašto ne činimo stvari koje su mnogima u ove dane uobičajene (pretjerana kupovina i sl.) O ovim pitanjima sam počeo razmišljati neposredno nakon što sam postao kršćanin, a razmišljam i danas. Netko nazove od rodbine na telefon i čestita mi božić. Sretnem susjeda na stubištu zgrade i čestita mi božić. Na poslu mi čestitaju božić, jave se poznati i nepoznati i svi čestitaju božić. Ovo su tri koraka koje smatram neophodnim u svakoj životnoj okolnosti:

Uvijek trebamo biti kršćani

Što to konkretno znači? Priča iz Starog saveza dat će nam odgovor na to pitanje. Kralj Nabukodonozor podigao je zlatni kip i dao zapovijed da se na zvuk raznih glazbala svi stanovnici kraljevstva moraju pokloniti kipu. Kazna za nepoštivanje zapovijedi bila je smrt spaljivanjem u užarenoj peći. Danielovi prijatelji Šandrak, Mešak i Abed Nego nisu se poklonili kipu. Stali su pred kralja i on ih je upitao jesu li voljni poslušati zapovijed. Oni su mu rekli da mu ni ne trebaju odgovoriti na to pitanje. Stavio bi naglasak na njihove riječi: „Naš Bog, kojem služimo, može nas izbaviti iz užarene peći i od tvoje ruke kralju, on će nas izbaviti. No, ako ti i ne učini, znaj, o kralju, mi nećemo služiti tvojem Bogu, niti ćemo se pokloniti kipu što si ga podigao.“ (Daniel 3:17,18)

Ovo su elementi koji postavljaju standard ponašanja pravih kršćana:

Oni su Boga nazvali svojim Bogom! Nije to bila neka pro forme izjava. Bog je stvarno bio njihov Bog, ali ne samo na ustima. Pogledajmo drugu točku.
Oni su služili svom Bogu!
Oni su vjerovali u Njegovu izbaviteljsku silu, čak i iz užarene peći.
Oni su rekli da neće prekršiti Božju riječ i služiti lažnom bogu, čak i ako ih takva odluka bude stajala života.

Gore spomenuti mladići su svoju vjeru u Boga dokazivali na par metara udaljenosti od užarene peći, koja je posebno za njihov slučaj bila naložena sedam puta jače nego obično. Mi se danas krzmamo hoće li nas netko krivo pogledati ako čvrsto zastupamo svoje vjersko uvjerenje, ili se pomalo bojimo hoće li nam biti neugodno zato što plivamo protiv struje ovog svijeta. Ovo što su mladići rekli i učinili znači uvijek biti kršćanin. Nije važno ismijavaju li nas ljudi zato što ne želimo sudjelovati u religioznim blagdanima, nije važno proglašavaju li nas vjerskim fanaticima, čudacima, nazadnjacima, hereticima, lažnim prorocima, sektašima i sl. Nije važno čak niti to jesu li nas spremni fizički progoniti, ili ubiti zbog vjere. Samo je jedno važno, a to je da poznajemo volju svojeg Boga i da mu služimo kako je Njemu ugodno, a ne kako nam nameće lažno kršćanstvo. Ne zaboravimo, račun ćemo na kraju položiti samo živom Bogu!

Tražiti mudrost od Boga

Ponekad se ne može otvoriti Biblija, pronaći stih i reći: „Evo, to i to ću sad učiniti ili reći!“ Svaka situacija je specifična. Kad ljudi meni čestitaju božić, nastojim procijeniti okolnost i iskoristiti je da im navijestim Božju riječ. Kad mi netko kaže: „Sretan Božić!“ ja ga upitam, kakve to veze ima sa srećom. Nekome odmah kažem da ne svetkujem taj blagdan, ali da mu bez obzira na to želim Božji blagoslov i ono najbitnije, da osobno upozna Spasitelja čiji „rođendan slavi“ zbog vjernosti ljudskoj tradiciji, ili zbog neznanja, ili zbog inercije da se čini što i većina čini, bez obzira bilo pravo ili krivo. Ukoliko vrijeme i okolnosti to dopuštaju, sa osobom ili više njih započnem razgovor u vezi podrijetla božića. Neke ljude izravno upitam što to oni uopće slave i kakav to konkretni utjecaj ima na njihov život. Kako god bilo, zgodno il nezgodno, čvrsto vjerujem da nam Sveti Duh za svaku osobu daje živu riječ, objavljenu upravo tako da je čovjek može razumjeti.

Biti vjeran istini

Kršćani moraju znati zašto nešto čine, a isto tako i zašto nešto ne čine. Naš životni moto je ovaj: „Činit ću ono što znam da je Božja volja, a neću ono za što znam da nije!“ To je tako jednostavno, samo ljudska religija to tako zakomplicira da se čovjeku zavrti u glavi i onda ne može shvatiti niti abecedu, a kamoli teže duhovno gradivo. David u svom psalmu kaže da je odabrao put istine. To je izbor! Isto kao što je izbor odlučiti živjeti protiv istine. Nije u pitanju da mi ne svetkovanjem božića nešto želimo dokazati ili slično. Jednostavno, to je vjernost istini i težnja da se živi prema njezinom standardu.

Istina o Božiću III

2011-12-03T08:56:00.000-08:00

Tema posta istina o božiću uglavnom je obrađivala negativnu stranu tematike (zašto je svetkovanje božića protivno duhu i učenju Pisma. Svatko otvorenog srca željnog istine može smireno staviti na vagu argumentaciju za ili protiv božića. Na ovoj drugoj strani vage nema nikakve afirmativne argumentacije, samo otrcani religiozni klišeji, tragično nepoznavanje učenja Pisma i spektar razmišljanja koji je karakterističan za podneblje okovano duhom religije. Promatrajući komentare ljudi koji su negativno reagirali može se zaključiti da je istinom povrijeđen njihov religiozni ponos, upravo kao što je bio slučaj i za vrijeme Isusove zemaljske službe. On je religioznim ljudima svog vremena ukazao da je Bogu neprihvatljivo miješanje izvornog Božjeg učenja i ljudskih tradicija (vidi Marko 7:6-13).

Kad ljudi čuju poticaj na obraćenje od religije i tradicije koja se protivi Bogu, onda se uplaše i pomisle da će izgubiti nešto jako dragocjeno. To je plod razvijanja poremećenog sustava vrijednosti. Bezvrijedna ljudska tradicija proglašava se blagom, a izvorno Božje učenje gura se u stranu. Istina je da ovo prvo nema nikakvu vrijednost u Božjem kraljevstvu. Jedan bloger je u komentaru dobro primjetio: „Već 26. prosinca sve će biti isto“ (parafrazirano). Da, to je točno! Čarolija traje jedan dan, a nakon toga povratak na staro. Ljudi kao da žele u tom blagdanskom danu nadoknaditi sve ono što nemaju u ostalim danima godine.

Žive u duhovnoj tami i nadaju se da će im lažno blagdansko svjetlo donijeti nadu, ali to se ne događa. Kako došlo, tako i prošlo. Slavili su rođendan Spasitelja svijeta zato što im je crkvena religija rekla da tako treba činiti. Nitko u negativnim komentarima na post nije rekao: „Svetkujem božić zato što sam u Pismu otkrio da je to Božja volja za ljude!“ Kako to da ljudi svetkuju „najveći kršćanski blagdan“, a ne mogu otvoriti Bibliju, pokazati prstom i reći: „Evo, ovdje Spasitelj kaže da to trebamo činiti!“ Samo je jedan razlog, takvo mjesto ne postoji u Pismu, zar ne? U tome je problem. Ljudi to ne čine zbog Boga, jer On to ne traži od njih. Naprotiv, kroz svoju riječ upozorava ih da ga religiozne manifestacije i vanjski oblik pobožnosti ne mogu zavarati u pogledu njihovog stvarnog duhovnog stanja.

Ovo su nepobitne biblijske činjenice koje svatko može provjeriti:

- Isus niti na jednom mjestu u evanđeljima ne daje zapovijed o svetkovanju Njegovog tjelesnog rođenja

- Niti jedan zabilježeni vjernik za vrijeme Njegovog života u tijelu nije slavio Njegov rođendan

- Crkva opisana u knjizi Djela nije svetkovala božić

- Apostol Pavao je napisao trinaest poslanica vjernicima Novog saveza. Niti u jednoj od tih poslanica nema poticaja da se takvo što čini, nego naprotiv, osuda svetkovanja religioznih blagdana

- Nema niti u poslanicama koje su napisali Petar, Jakov, Ivan i Juda

- Nema bilo gdje u Bibliji

Umjesto da slave Spasiteljev rođendan, ljudi bi trebali odbaciti ponos i upoznati se licem u lice sa Spasiteljem. Stati pred Njega i iskreno ga zapitati: „Gospodine, cijeli život su me učili da držim tradiciju, svetkujem božić i sl. Želiš li ti to od mene? Ugađa li tebi da to činim?“ To je zapravo jedino važno u toj cijeloj božićnoj priči, zapitati živog Boga je li On jako sretan i zadovoljan time što činimo. Jesmo li spremni čuti Njegov odgovor, ili duboko u srcu znamo da nam se baš neće svidjeti, pa je ipak bolje da ga i ne postavljamo. Ljudi automatski ugađaju svojoj religiji, zato što znaju da ona to traži od njih, ali važnije je saznati što Bog misli. Samo je jedan način da saznamo Njegovu volju. Trebamo otkriti što Pismo kaže o predmetu i usporediti to s religioznim naučavanjima.

Zašto dobiti mrvicu lažnog blagdanskog svjetla u jednom danu, kad Isus kroz naše obraćenje i novo rođenje može postati naše trajno svjetlo. Nije li najveći mogući promašaj slaviti rođendan Spasitelja, a ne biti spašen djelovanjem Njegove sile od duhovne smrti i vlasti grijeha? Isus Krist nije „mali isusek u jaslicama“, isklesan od jeftinog gipsa, karikatura božićnog idolopoklonstva. On je uskrsli Kralj, vladar svemira, sudac cijelog svijeta, svemogući Bog. Pred Njegov tron stat će svaki čovjek. Tamo će biti bitne samo ove stvari:

- jesu li naša imena upisana u knjizi života (Otkrivenje 21:14)

- jesmo li se obratili od grijeha i rodili se od vode i Duha (Marko 1:15; Ivan 3:5)

- jesmo li nastavili živjeti prema učenju Pisma

Istina o Božiću II

2011-12-03T08:54:00.001-08:00

Crkve reformacijske baštine nikad nisu presjekle sve spone s poganskim nasljeđem rimskog katolicizma.

Većina njih slavi božić s pripadajućom ikonografijom (drva jelke, adventski vjenčići, ukrasi i dr.) dokazujući tako da su duhovno zaslijepljeni kao i religiozni sustav iz kojeg su u prošlosti navodno izašli. Na postavljeno pitanje: «Zašto slavite božić?», uglavnom se odgovara iz neznanja: «Taj dan je rođen Krist!» Kao što smo već vidjeli, dvadeset petog prosinca nije rođen biblijski Krist nego demonsko božanstvo - Sol (prema drevnom poganskom vjerovanju). Već taj podatak bi trebao biti dovoljan razlog da se svi koji svetkuju božić pokaju i prestanu sudjelovati u tom bogohulnom blagdanu koji vrijeđa biblijskog Krista.

Vremenom se u protestantizmu razvila prava nauka opravdavanja svetkovanja božića i sličnih poganskih običaja. Oni koji tvrde da su odbacili ljudsku tradiciju grčevito brane i podupiru istu kad trebaju opravdati božićno krivovjerje. Najčešće se pozivaju na nekoliko Pavlovih izjava koje vade iz konteksta svrhe za koju su izrečene. Prva je vezana za pridavanje važnosti određenim danima: "Jedan, dakako, polaže veću vrijednost na jedan nego na drugi dan, a drugi polaže jednaku vrijednost na svaki dan. Samo neka svatko bude posve uvjeren u svoje mišljenje! Tko pazi na dan, čini to zbog Gospodina ..." (Rimljanima 14:5,6) U kontekstu opravdavanja svetkovanja božića, ovo poglavlje se tumači ovako: "Apostol kaže da kršćani Novog saveza mogu svetkovati božić, dokle god to čine zbog Gospodina i čvrsto su uvjereni u svoje mišljenje!"

Dani koje Pavao spominje nemaju nikakve veze s poganskim blagdanima koji su se vremenom kristijanizirali. Ovo je njegova reakcija na neke nesuglasice oko važnosti pojedinih dana i uloge prehrane koje su se pojavile među vjernicima u tamošnjoj crkvi. Kao što smo već vidjeli, Bog u Starom savezu nije dopuštao da se Njegov narod miješa s kulturom i religioznim običajima poganskih naroda. Svako takvo bogoštovlje nije bilo prihvaćeno od Njegove strane, nego oštro osuđivano, s jasnim pozivom na odbacivanje istog. Isti standard vrijedi i U Novom savezu. Niti danas nije dopušteno miješati nesveto sa svetim i sve to zamotati u otrcanu crkvenu floskulu: "To činimo zbog Gospodina!" Nemojmo se zavaravati! On prihvaća isključivo štovanje u Duhu i istini (Ivan 4:23,24). Svetkovanje božića nije u Božjem Duhu, nego u duhu demonske sile koja stoji iza kulta boga sunca. Nije ni u istini Pisma!

Pavao je izrekao još jedno upozorenje vjernicima Novog saveza podsjećajući ih na primjer starih Izraelaca. U desetom poglavlju prve poslanice Korinćanima vidimo da su oni stalno činili četiri grijeha zbog kojih su bili kažnjavani od Božje strane, a mnoge od njih to je i trajno izbacilo iz Božje volje. Idolopoklonstvo, bludnost (misli se prvenstveno na duhovni blud), izazivanje Gospodina i mrmljanje jesu grijesi kojih se moraju čuvati i vjernici Novog saveza. Svetkovanje božića sa sigurnošću možemo smjestiti u područje idolopoklonstva i duhovnog bluda. Obrazac padanja u sotoninu zamku isti je kao i kod Izraelaca u Starom savezu. Ikonografija poganske religije miješa se sa Božjim standardom ili određenim biblijskim događajem. Apostol kaže da je to sve zapisano nama za opomenu. Shvaćamo li ju ozbiljno? Pavao je upozorio Galaćane: «A, sada, kad ste odabrali Boga - još bolje: kada je on vas odabrao, kako se obraćate bijednim i nemoćnim silama svijeta kojima hoćete opet i ponovo biti robovi? BRIŽNO SLAVITE ODREĐENE DANE, MJESECE, VREMENA I GODINE. BOJIM SE ZA VAS DA SE NISAM MOŽDA UZALUD MUČIO.» (Galaćanima 4:9,10) Ove Pavlove riječi izgovorene su u kontekstu nedvosmislenog Božjeg zahtjeva za trajnim raskidom sa svakim oblikom svjetovne religije (slavljenje dana, mjeseca, vremena i godina) i ne vraćanjem na staro stanje, u osmom stihu opisano kao "robovanje bogovima koji po naravi nisu bogovi".

Ovo su sljedeće Pavlove riječi koje se upotrebljavaju u obrani svetkovanja božića: "Prema tome, neka vas nitko ne osuđuje zbog jela i pića, ili zbog godišnjih blagdana, ili mlađaka, ili subota. To je samo sjena stvarnosti koja je imala doći, a stvarnost je Krist." (Kološanima 2:16,17) Očigledno je da se u Kolosu pojavio problem karakterističan za prvo vrijeme Crkve, a ponegdje je prisutan i danas. Židovski obraćenici ponekad su vršili neopravdani pritisak na obraćenike poganskog podrijetla, da se moraju pridržavati zakonskih pravila koja su bila dio njihovog bogoštovlja u Starom savezu. Zato Pavao spominje svetkovanje subote, mlađake, propise u vezi jela i pića, kao i održavanje godišnjih blagdana. Riječ je o blagdanima čije svetkovanje je Bog zapovjedio Izraelskom narodu (Pasha, blagdan Beskvasnih kruhova, blagdan Posvećenja, blagdan Sjenica, Pedesetnica), a nikako ne može biti protumačeno kao dopuštenje svetkovanja poganskih običaja koji su kristijanizirani. Takva i slična učenja opasna su krivovjerja. Sjena stvarnosti koju Pavao spominje predstavlja cjelokupni sustav Zakona koji je ispunio svrhu i doveo nas do konačne stvarnosti - Krista (Hebrejima 9:23).

Može li se svetkovanje božića staviti u istu ravan s prehrambenim problemom koji se pojavio u Korintu? Naime, u tom gradu većina mesa koje se moglo nabaviti na tržnici bilo je žrtvovano lažnim bogovima koje je mjesno stanovništvo štovalo po okolnim hramovima. Vjernici su se zbog toga našli u nezgodnom položaju. Savjest im je bila uznemirena i upitali su Pavla za duhovni savjet. On im je odgovorio da na tržnici slobodno kupuju meso, ali da ne ispituju prodavače je li meso prethodno žrtvovano idolima (1. Korinćanima 10:25). Drugi savjet dao im je u vezi okolnosti kad ih nevjernici pozovu za stol i ponude im meso. Kao i u prethodnom slučaju, rekao im je da ništa ne ispituju. Naveo im je i treću mogućnost, kad bi im nevjernici jasno stavili do znanja da je meso žrtvovano idolima. Tada im je Pavao rekao da ne jedu to meso, ali ne zbog svoje savjesti, nego drugih. Svetkovanje božića nema nikakve dodirne točke s hranom žrtvovanom idolima. Hrana je neophodna za život i ne trebamo opterećivati savjest nepotrebnim pitanjima o njezinom podrijetlu i slično. Uzimamo je po vjeri, znajući da će nam biti na blagoslov (1. Timoteju 4:4,5). No, sasvim je nešto drugo svjesno obilježavati blagdan za kojeg znamo kakvo mu je duhovno podrijetlo.

Proučimo li cjelokupno Pavlovo učenje o mesu žrtvovanom idolima vidjet ćemo da on ni u kojem slučaju ne dopušta vjernicima njegovu konzumaciju. Izuzetak je gore spomenuti slučaj, kad vjernik ne zna porijeklo mesa. U tom slučaju izuzet je odgovornosti. U osamnaestom stihu desetog poglavlja prve poslanice Korinćanima, apostol kaže da su ljudi koji svjesno jedu takvo meso u zajednici sa žrtvenikom. U dvadesetom stihu vidimo da ono što pogani žrtvuju, ne žrtvuju Bogu nego demonima. Ako ova ocjena vrijedi za meso, koliko je više primjenjiva za religiozni blagdan koji proizlazi iz poganske religije. On je bez obzira na provedenu kristijanizaciju žrtva prinesena demonima, a nikako ne Gospodinu, kako to naivno misle zavedeni pripadnici crkava reformacijske baštine.

Postoji nešto gore u Božjim očima od samog svetkovanja ovakvih i sličnih blagdana. To su lažna učenja koja to opravdavaju i potiču ljude da takvo što čine. Vrlo je čest prigovor da su upozorenja o nemiješanju Božjeg naroda s poganskim religijama vrijedila samo za Stari savez. Kao što smo već vidjeli, takve tvrdnje su opasna podvala, hereza najgore vrste. Konačni sud o ovom predmetu iznosi autoritet svih autoriteta - Gospodin Isus Krist. Svaki kršćanin bi trebao s vremena na vrijeme pročitati Njegova upozorenja sedmorim crkvama u knjizi Otkrivenja, a to znači i svima nama. To je najaktualnija riječ koju možemo čuti!

Pogledajmo Kristovu zamjerku koju je čula crkva u Pergamu: "Ali, imam štošta protiv tebe; imaš tamo pristaša Balamove nauke, koji je naučio Balaka da zavede Izraelove sinove da jedu od mesa žrtvovanog idolima i da bludno griješe." (2:14) Izraelci su se upustili u blud s Moapkama. One su ih pozvale na žrtvovanje svojim bogovima. U izvještaju vidimo da su sudjelovali u njihovim gozbama i klanjali se njihovim bogovima (Brojevi 25:1,2). U trideset prvom poglavlju vidimo da je Bileam nagovorio Midjanke da zavedu Izraelce i navedu ih na neposlušnost Bogu (16). Duh Balamove nauke djeluje i u današnjoj crkvi. Isus spominje njene sljedbenike, ali i propovjednike. Oni slijede već viđen obrazac miješanja nesvetog sa svetim. Njima je prihvatljivo kristijanizirati blagdan lažnog boga, preuzeti ikonografiju i smisliti pregršt opravdanja takvog heretičkog djelovanja. Gospodin nema, niti će imati trunke razumijevanja za takvo što. On poručuje: "Obrati se! Ako li ne, doći ću uskoro k tebi, i borit ću se protiv njih mačem svojih usta." (15,16)

Isto upozorenje vidimo u poruci crkvi u Tijatiri: "Ali, imam protiv tebe to što podnosiš Jezabelu, ženu koja samu sebe naziva proročicom i koja zavodi moje sluge učeći ih da griješe bludno i da jedu meso žrtvovano idolima." (20) Blud koji Isus spominje nije toliko tjelesne koliko duhovne naravi. Jezabela je u Izrael uvela štovanje lažnog boga Baala, upravo onog iz čijeg se kulta razvio božić. Njezin zavodnički duh također djeluje i u današnjoj crkvi, prikazujući božić (između ostalog) kao nešto prihvatljivo Bogu. Kao i u slučaju Balamove nauke, tako i ovdje Isus ne ostavlja dva izbora ljudima koji su pod utjecajem ovog zavodničkog duha. Njegova poruka je jasna: "Pazite! Bacit ću je na bolesničku postelju, a njezine bludne ortake u veliku nevolju, ako se ne okane njezinih djela." (22)

Sloboda u Kristu jest biblijska kategorija na koju se pobornici svetkovanja božića također vole pozivati. Svjesno zanemaruju sve dokaze koji jasno ukazuju na djelovanje antikristovog duha u svetkovanju božića. Tako na najgrublji način zloupotrebljavaju tu slobodu, dokazujući da ustvari niti nemaju njezino ispravno duhovno razumijevanje. Ona u Božjoj volji nije dopuštenje za grijeh, sredstvo opravdavanja raznoraznih kompromisa, ili košara u koju će ljudi natrpati sve ono što trebaju odbaciti, ali ne žele iz bilo kojeg razloga. Njihova percepcija duhovnosti ne temelji se na razlikovanju istine od laži, svjetla od tame, dobra od zla, pravednosti od nepravednosti ili čistog od nečistog. Sve dosad spomenuto je temeljni uzrok pojave dvostrukih standarda koji se pojavljuju pri vrednovanju istih djela kod različitih vjerskih skupina. Idolopoklonstvo i mnogoboštvo rimokatoličke crkve od strane protestanata naziva se pravim imenom. S druge strane, svetkovanje najvećeg blagdana te iste crkve naziva se pitanjem savjesti, slobodom u Kristu i dr. To je licemjerstvo bez presedana! Dakako, ovo vrijedi pod uvjetom da sudjelujemo u spomenutom. Zato pred Bogom ne vrijede ova i slična opravdanja: "Crkva nam je ukrašena adventskim vjenčićima, ali mi ne slavimo božić - to je samo ukras! Ja sam protiv svetkovanja božića, iako pripadam crkvi koja ga slavi! Nema veze što pjevači našeg crkvenog zbora nose kape djeda Mraza i javno pjevaju božićne pjesme!"

Istina o Božiću I

2011-12-03T08:53:00.001-08:00

Odrastanje u religioznom društvu za sobom neminovno povlači susretanje s mnogobrojnim običajima koji imaju kršćanski predznak. Oni su tako duboko ukorijenjeni u svijesti ljudi da im je prakticiranje istih podrazumijevajuće. To je neka vrsta refleksnog automatizma. Ljudi se određenog dana u godini počinju ponašati drugačije od ostalih dana i činiti stvari koje inače ne čine. To se programirano ponavlja iz godine u godinu. Iako je riječ o masovnoj pojavi, činjenica je da zanemariv broj ljudi zna porijeklo i pravu narav običaja koje revno održava svake godine. Sustavna religiozna promidžba u svijest im je utisnula iskrivljene obavijesti koje su povijesna i biblijska krivotvorina. Ova ocjena ne vrijedi samo za ljude iz svijeta koji ne poznaju Boga, nego i za novorođene kršćane. Mnogi od njih i nakon ulaska u Krista prihvaćaju zdravo za gotovo običaje koji imaju kršćanski predznak, iako ih nikad nisu sagledali kroz prizmu Pisma, kako bi se uvjerili jesu li uistinu kršćanski, ili je riječ o ljudskoj tradiciji koja se protivi Bogu.
Na spomen blagdana božića većina ljudi reagira pozitivno i odobravajuće. To je rezultat gore spomenute religiozne promidžbe koja im od ranog djetinjstva stvara takvu sliku. Blagdansko ozračje, obiteljska okupljanja, darivanje, raznobojni ukrasi na jelkama, slavljenje Isusovog rođendana i sva ostala božićna ikonografija na ljude djeluje očaravajuće. No, upravo u tome i jest nevolja. U pravom smislu te riječi božić jest čarolija, zavodnička i opasna, ona najgore vrste. Prividno, sve vezano za božić ima kršćanski predznak i vrti se oko biblijskog Krista. Međutim, istina je upravo suprotna. Blagdan božića i svi njegovi običaji nemaju nikakve veze s biblijskim Kristom i protivni su učenju Pisma.
Svake godine dvadeset petog prosinca milijuni ljudi vjeruju da slave kršćanski blagdan vezan za dan Isusovog rođenja. Kad bi im se postavilo pitanje zašto vjeruju da je Isus rođen baš tog datuma, vjerojatno bi odgovorili da to svi tako vjeruju, ili da o tome nikad nisu ni razmišljali. To je tipična psihologija mase; prihvaćati zdravo za gotovo sve što se nudi i vjerovati ono što većina vjeruje, bez obzira je li istina ili laž. Za početak je važno ustanoviti da je božić najveći rimokatolički blagdan. Taj blagdan slave i pravoslavne crkve, kao i većina crkava reformacijske baštine. Njegovo svetkovanje započela je rimokatolička crkva krajem četvrtog stoljeća. Taj podatak nameće pitanje zašto nije svetkovan od prvog do trećeg stoljeća, ako to jest, kao što njegovi pobornici tvrde - izvorni kršćanski blagdan?
Odgovor na ovo važno pitanje moramo potražiti iz dva izvora; povijesnog i biblijskog. Ono što danas poznajemo kao božićne blagdane zapravo je kristijanizirani poganski običaj slavljenja boga sunca - Sola. To je bio najveći religiozni poganski kult koji se slavio dvadeset petog prosinca. Ta zimska proslava zvala se 'Rođenje sunca'. Povijesni dokazi upućuju na to da je bila vrlo popularna u starom Rimu. Rimokatolička crkva je u svoj religiozni sklop ugradila mnoge poganske običaje, uglavnom babilonskog podrijetla. U katoličkoj enciklopediji piše: "Dobro poznata solarna predstava 'Natalis invicti' - 'Rođenje nepobjedivog sunca', koja se slavila dvadeset petog prosinca, imala je snažan utjecaj na odluku pri izboru našeg prosinačkog datuma."
Kao što vidimo, ovaj prosinački datum nema nikakve veze sa stvarnim danom Isusovog rođenja u Betlehemu. To je povijesna krivotvorina, ali i biblijska. Pismo nam ne otkriva datum Njegovog rođenja, ali iz nekih izvještaja može se naslutiti da je to bila rana jesen. Međutim, kad bismo i znali taj podatak, on sam po sebi ne bi pridonio jačanju naše vjere u Krista. Ako nam Pismo ne otkriva datum, ne bismo se pretjerano trebali baviti nepotrebnim špekulacijama o tome. Puno je važnije imati duhovno otkrivenje o razlogu Isusovog tjelesnog dolaska na svijet, smislu Njegove zastupničke smrti na križu i uskrsnuća od mrtvih. U spisima Novog saveza nigdje nećemo vidjeti Isusovu zapovijed da kršćani trebaju blagdanom obilježavati dan Njegovog rođenja. Crkva opisana u knjizi Djela i poslanicama nije njegovala takav običaj.
Pozabavimo se duhovnim podrijetlom božića. Kao što smo vidjeli, riječ je o drevnom kultu kojem je prišiven kršćanski predznak. Stare civilizacije su slavile sunce kao božanstvo. U Bibliji vidimo da je bog Baal predstavljen kao bog sunca i vatre. Iza njegovog lika krilo se demonsko poglavarstvo koje je od pogana tražilo štovanje, a ujedno se nastojalo nametnuti Izraelcima, kako bi ih uvelo u duhovni blud. Nažalost, Božji narod u Starom savezu u više je navrata pao u zamku miješanja bezbožnih poganskih običaja s ispravnim štovanjem Boga, utemeljenom na Njegovim duhovnim standardima. Sve se to dogodilo unatoč vrlo jasnim upozorenjima izrečenim od Božje strane: «Nemojte raditi kako se radi u egipatskoj zemlji, gdje ste boravili; niti radite kako se radi u kanaanskoj zemlji kamo vas vodim; NE POVODITE SE ZA NJIHOVIM OBIČAJIMA!» (18:3) U osmom poglavlju proroka Ezekiela vidimo da su svećenici u Božjem domu licem okrenutim prema istoku štovali sunce. Prorok Ilija suočio se s kompromisnim kraljem Ahabom i njegovom zlom ženom Izabelom, koja je u Izrael uvela Baalovu religiju. Dvoboj na brdu Karmel dokazao je nadmoć živog Boga nad lažnim bogom Baalom. Upravo je vatra, Baalov simbol, bila izabrana kao sredstvo dokazivanja Božje nadmoći nad silama tame.
Najčešća božićna ikonografija u današnjem vremenu jest ukrašeno drvo jelke, ili neko drugo zimzeleno drveće. Prividno, to izgleda bezazleno. Međutim, i taj običaj izravno je povezan sa štovanjem demona koji su se skrivali iza imena božanstava u drevnim poganskim kulturama. Štovanje svetog drveća seže u daleku prošlost. Stara babilonska bajka govori o zimzelenom drvu izraslom iz mrtvog panja, koji je simbolizirao mrtvog Nimroda. Novo zimzeleno drvo simboliziralo je Nimrodovo oživljavanje kroz Tamuza. Druidi su hrast smatrali svetim drvetom. U starom Rimu to je bila jelka koja se tijekom Saturnalija kitila crvenim bobicama. Za skandinavskog boga Odina vjerovalo se da u božićno doba dijeli posebne darove onima koji dolaze u dodir s njegovim svetim drvetom - jelkom. U najmanje deset biblijskih stihova zeleno drvo je povezano s idolopoklonstvom i štovanjem lažnih bogova (1. Kraljevima 14:23 itd.)
Samo ime tog blagdana vrijeđa biblijskog Krista. Riječ božić jest umanjenica, uvredljivog značenja: mali bog. Upravo je to sotonina namjera, svesti uskrslog Krista na božanstvo izrađeno od jeftinog gipsa koje bespomoćno leži u slamnatim jaslama. Imajmo to na umu kad čitamo Petrove riječi u prvoj poslanici, koje opisuju Krista kao Onoga koji je nakon uskrsnuća uzašao na nebo i sjeo s desne Božje strane, prethodno pokorivši sebi anđele, vlasti i sile (3:21,22).

Koje svjetlo treba sjati?

2011-12-03T08:52:00.001-08:00

Zagrebačka gradska vlast blizu je odluke, a možda je u međuvremenu već i donijeta, da se za svjetlosne i ine ukrase povodom novogodišnjih i božićnih blagdana izdvoji oko šest milijuna kuna iz gradskog proračuna. Ukoliko i ostane samo na prijedlogu, za ukrase će se sigurno izdvojiti pozamašna svota, najvjerojatnije milijunska. Moje mišljenje je da bi i jedna lipa bila previše. Ova priča koja se ponavlja iz godine u godinu zapravo nam govori puno više od pukog osvrta na neosjetljivost spram bitnih pitanja u trošenju gradskog novca. Ona nam govori o duhovnoj tami koja vlada našim gradom i domovinom. Što je tama gušća, perverzno htijenje za lažnim svjetlima izvještačene religije je veća. U slučaju našeg grada i domovine ono doseže neslućene razmjere. Nedostatak istinskog, Kristovog svjetla, pokušava se nadomjestiti umjetnim, lažnim, religioznim. Uzalud će izlozi biti ukrašeni crnogoričnim grančicama, uzalud će gradski trgovi sjati u glamuru. Bez istinske promjene u ljudskim srcima, bez žive i djelotvorne vjere u uskrslog Krista, bez htijenja da se upozna i provede Božja riječ, to će biti samo još jedan period u nizu.

Nešto važno trebamo znati o učincima svjetla. Ono čovjeku može pomoći, ali i odmoći. Pomaže mu ukoliko svojim djelovanjem osvjetljava put. Odmaže mu kad ga svojim djelovanjem zasljepljuje. Ovo je efekt automobilskih farova koji iznenada i iz velike blizine budu čovjeku upereni u oči.

Strah od religiozne većine

2011-12-03T08:49:00.000-08:00

“Njegovi roditelji su tako odgovorili

jer su se bojali Židova, budući da su Židovi

već bili odlučili da se ima izopćiti iz sinagoge

svaki koji bi Isusa priznao Mesijom.” (Ivan 9:22)

Od kako je ljudski rod pao u grijeh i izgubio Božju slavu, na Zemlji je bivalo sve teže živjeti pravednim i pobožnim životom. Pravednici su postali prezrena, proganjana, ismijavana i neshvaćena manjina, a nepravednici nametljiva većina koja je odbacila Božje duhovne standarde i prepustila se bezbožnoj požudi. Život u takvom okruženja donosi pritisak koji za neke ljude može postati neizdrživ. Tada ulaze u kompromis, samo zato da izbjegnu progon i neslaganje bezbožne većine.

Noa je primjer čovjeka koji je odolijevao pritisku bezbožnosti i izopačenosti vremena u kojem je živio. Biblija kaže “da je Noa bio pravedan i neporočan čovjek u svom vremenu koji je hodao s Bogom”. (Postanak 6:9) Imao je blizak odnos s Bogom i On mu je povjeravao svoje namjere. Kad je izopačenost prešla granicu Božjeg strpljenja, odlučio je uništiti Zemlju potopom. Upozorio je Nou i rekao mu da sagradi korablju u koju će se skloniti zajedno s obitelji. Noa je uistinu morao imati vjeru za ispunjenje takvog naloga. Bog je najavio potop, iako do tada još nikada nije pala kiša. Možemo samo zamisliti zamisliti kakva je podrugivanja trpio od suvremenika. Za razliku od ostatka svijeta, on je u vrijeme potopa bio spašen zajedno s obitelji i životinjskim vrstama koje je sklonio u korablju.

U Ivanovom evanđelju vidimo slučaj slijepog čovjeka. Isus mu je vratio vid pomalo čudnom, ali izuzetno učinkovitom tehnikom. Pljunuo je na zemlju i pljuvačkom načinio blato. Zatim je tom smjesom slijepcu namazao oči i rekao mu da se otiđe umiti na ribnjak Siloe. Slijepac je vjerom izvršio Isusovu uputu i progledao. Farizeji su kao i obično odmah počeli osporavati Isusovo djelo i spočitavati mu ne svetkovanje subote. Išli su tako daleko da su odbili povjerovati da je čovjek uopće bio slijep od rođenja. Pozvali su čak i njegove roditelje. Tražili su potvrdu da izliječeni čovjek nije njihov sin.

Nevolje su nastale kad su roditelji trebali dati slavu Gospodinu za čudo ozdravljenja: “A kako sad može vidjeti, to ne znamo. Ne znamo ni tko mu je otvorio oči. Njega pitajte! Odrastao je, on će vam reći o sebi!” (9:21) Dakako, roditelji su jako dobro znali tko im je ozdravio sina. Ovo ih je spriječilo da to priznaju: “Njegovi roditelji su tako odgovorili jer su se BOJALI Židova, budući da su Židovi već bili odlučili da se ima izopćiti iz sinagoge svaki koji bi Isusa priznao Mesijom.” (22) Duh straha djelovao je kroz religioznu većinu i roditelji su podlegli utjecaju. Bojali su se što će ljudi reći, umjesto da Bogu daju slavu. Vidimo da im je više bilo stalo do članstva u sinagogi. Gubitak pripadnosti većinskom sustavu bila je previsoka cijena koju u tom trenutku nisu bili spremni platiti.

Kralj Šaul počinio je dvije pogreške koje su ga koštale Božje naklonosti. U oba slučaja popustio je zahtjevima naroda kojem je služio. Vidjet ćemo da je duh straha odigrao ključnu ulogu u padu izraelskog kralja. Prvi slučaj zbio se u Gilgalu. Jonatan je izazvao Filistejce, tako što im je srušio idol koji je stajao u Gibeji. To ih je jako naljutilo i odlučili su se osvetiti. Počeli su skupljati vojsku i pripremati se za rat protiv Izraelaca. Narod se počeo skupljati oko Šaula. Prorok Samuel dao mu je vrlo jasne upute glede predstojeće bitke s Filistejcima. Ništa nije bilo prepušteno slučaju ili nesavršenoj ljudskoj procjeni. Izričito mu je naglasio da mora čekati sedam dana na njegov dolazak i mirovati. Šaul nije htio namjerno odbaciti Božju zapovijed koju mu je dao prorok.

No, za nastavak priče važno je vidjeti duhovno stanje naroda koji ga je okruživao: “... sav je narod oko njega DRHTAO OD STRAHA.” (1. Samuelova 13:7) Ovo je važno uočiti kako bi razumjeli okolnosti koje su pridonijele Šaulovoj pogrešci. Do sedmog dana on je još kako - tako uspijevao umirivati narod. Približavanjem isteka vremenskog roka i Šaul je postajao sve napetiji. Presudni trenutak nastupio je “kad se narod počeo razilaziti od Šaula”. (8) To ga nije smjelo pokolebati. Trebao je reći: “Neka svi otiđu, ali ja ću čekati na Boga. On nas neće ostaviti na cjedilu.” Vjernost Bogu trebala mu je biti važnija od podrške naroda. Nažalost, popustio je pritisku duha straha koji je djelovao kroz narod. Počeo je prinašati žrtvu paljenicu u strahu od napada filistejske vojske. Smatrao je da će tako ublažiti Božji gnjev. Upravo u tom trenutku došao je Samuel i ukazao mu na ozbiljnost duhovnog prijestupa koji je počinio.

Drugi slučaj zbio se poslije bitke s Amalečanima. I ovaj put Šaul je primio jasnu uputu od Samuela. Bog je zatražio da Izraelci izvrše herem (kleto uništenje) nad svim živim ljudima i životinjama koje zateknu poslije bitke. Nažalost, narod je zajedno s kraljem Šaulom pao u religiju žrtvovanja, iako su bili pozvani na poslušnost u vjeri. Umjesto da pogube amalečkog kralja Agaga i najbolju stoku odlučili su se na žrtvovanje najboljeg plijena. Samuel je Šaulu objasnio “da Bogu nisu mile paljenice i klanice nego poslušnost njegovom glasu”. (1. Samuelova 15:22) U Šaulovim riječima uočavao pravi motiv koji ga je potaknuo na žrtvovanje: “BOJAO SAM SE NARODA i popustio njegovom zahtjevu.” (24)

Takvo što nije se smjelo dogoditi! Narod je negativno utjecao na Šaula, umjesto da on u autoritetu pomazanja koje je primio vodi narod u pobožnost obilježenu poslušnošću Božjoj riječi. Zašto se Šaul bojao naroda? Nije toliko bila riječ o fizičkoj ugroženosti, koliko o traženju potpore pod svaku cijenu. Pouka koju moramo izvući je ova: moramo se više bojati Boga nego ljudi i prije svega tražiti Njegovu naklonost.

Obraćenje

2011-12-03T08:45:00.001-08:00

'Obratite se, jer je blizu nebesko kraljevstvo'."
(Matej 4:17)

Danas je vrlo popularno biti član ove ili one crkve, denominacije ili duhovnog pokreta. Ljudi to sve više počinju doživljavati vrlo plitko, kao pripadnost političkoj stranci ili subkulturnom pokretu. Imaju članske iskaznice, programe, statute, odbore, predsjedništva i slično. No, uza sve to nisu nužno ušli u Božje kraljevstvo, koliko god bili uvjereni da jesu. Razloga je puno, a najvažniji je taj, da se u današnje vrijeme spasenje u Kristu i vjerski život uopće sve manje sagledavaju kroz prizmu Božjeg kraljevstva. Ljudska tradicija, humanizam i liberalna teologija združenim snagama nameću se kao uzvišeni i nedodirljivi autoriteti, otvoreno se suprotstavljajući Božjoj volji jasno objavljenoj u Pismu. Upravo u njegovom sadržaju vidimo da Bog nikada u povijesti nije bio zadovoljan takvim razvojem događaja. Podizao je proroke jednim za drugim, šaljući ih ljudima s pozivom na povratak izvornim načelima kraljevstva.

Propovjednička služba Ivana Krstitelja bila je najavljena kroz proroka Izaiju. On je Ivana opisao kao glas koji u pustinji viče: “Pripremite put Gospodinu, poravnajte staze za njega.” (40:3) Zahtjev za poravnanjem staza simbolizira nužnost ispravljanja svakog djelovanja u ljudskom životu koje nije usklađeno s Božjom voljom. Ivanovo propovijedanje imalo je dodatnu važnost, zato što se događalo neposredno pred Isusovo stupanje u službu. U tom povijesnom trenutku, bilo je to najznačajnije duhovno otkrivenje koje je Bog dao svojem narodu. Proročke riječi nadahnute Svetim Duhom koje im je Ivan više nego otvoreno uputio, davale su nedvosmisleni naglasak na potrebu radikalnog životnog zaokreta: “Obratite se - govorio je - jer je blizu nebesko kraljevstvo.” (Matej 3:2) Drugim riječima, bez obraćenja nitko nije imao mogućnost ulaska u Božje kraljevstvo čije se veličanstveno očitovanje približavalo Isusovim stupanjem u propovjedničku službu.

Kao i danas, tako je i u Ivanovo vrijeme vladalo populističko poimanje vjere i pobožnosti. Ljudi su se spontano odazvali pozivu na krštenje za oproštenje grijeha (Ivanovo krštenje). Nažalost, mnogi od njih nisu imali ispravan unutarnji stav. U osmom i devetom stihu vidimo oštru kritiku koju je Ivan uputio farizejima i saducejima: “Zmijski porodi! Tko vas je naputio da bježite od srdžbe koja stiže? Rodite, dakle, plodom koji odgovara obraćenju. Ne tlapite da možete u sebi reći: 'Imamo za oca Abrahama', jer, kažem vam, Bog može od ovih stijena podići Abrahamu djecu.” U njegovim riječima uočavamo dva temeljna Božja zahtjeva kojima ove religiozne skupine nisu udovoljile.

Prvo, obraćenje ne smije biti samo protokolarna izjava ili religiozni čin bez sile. Ono mora biti potkrijepljeno vidljivim promjenama u životnom djelovanju. Ivan to naziva rađanjem ploda obraćenja. Grčka riječ metanoeo koja se prevodi kao obraćenje znači: pokajati se, imati grižnju savjesti, ponovo razmisliti, promijeniti način života, razmišljanja i djelovanja, promijeniti srce, usmjeriti život u drugom pravcu. Drugo, prorok je oštro odsjekao svaku mogućnost duhovnog nepotizma, tj. pozivanja na duhovnu ili biološku povezanost s vjernicima koji su u prošlosti odigrali važnu ulogu u ostvarenju Božjih nauma. Bez obraćenja, duhovna i biološka povezanost s Abrahamom je u Božjim očima bila ništavna, obična ljudska tlapnja.

Religiozni ljudi onog doba nisu odgovorili vjerom na Božji zahtjev za obraćenjem i krštenjem s ispravnim stavom srca. U tridesetom stihu sedmog poglavlja Lukinog evanđelja vidimo piščev komentar: “A farizeji i zakonoznanci, ne pristajući da ih on krsti, osujetili su Božju nakanu koju je imao s njima.” Oni su imali veliku priliku krenuti putem Božje volje. Nažalost, prokockali su je. Čovjek ima mogućnost osujetiti Božji naum vezan za njega. Kad govorimo o ovom predmetu, onda to nije toliko vezano za ono što netko čini, nego više za ono što propušta učiniti. Neobraćenog srca i uma, farizeji i saduceji nespremni su dočekali početak Isusove zemaljske službe. Suočenje sa svježim duhovnim otkrivenjem uzrokovalo je izbijanje na površinu svog nutarnjeg licemjerja, samopravednosti i prljavštine. Isus je u to vrijeme bio predstavnik Božjeg kraljevstva na zemlji, ali oni su se od njegovih vrata odbijali poput teniske loptice od zida.

Od čega se čovjek prvenstveno treba obratiti? Pavao je na saslušanju kod kralja Agripe rekao, da mu je Isus u viziji pokazao “da ga šalje Židovima i poganima kako bi im otvorio oči, da se obrate od tame k svjetlu, od sotonine vlasti k Bogu”. (Djela 26:17,18) Propovijedanje Evanđelja između ostalog ima za cilj pokazati ljudima njihovo stvarno duhovno stanje. Oni nikada neće poželjeti zazvati Isusovo ime, ukoliko ne razumiju od čega trebaju biti spašeni. Lažno evanđelje koje propovijeda organizirana religija poručuje ljudima: “Vi samo trebate prihvatiti Krista! To je sve što Bog traži od vas!” Tada to i učine, iako ga ustvari uopće nisu prihvatili na biblijski način. Oni su samo pridodali kršćansku formu svom starom načinu života. Čovjek može poželjeti prihvatiti Krista tek u trenutku osvjedočenja, da je bez Njegovog spasenja bespovratno izgubljeni grešnik, bespomoćni rob sotoninog kraljevstva, duhovni buntovnik koji se protivi Božjem autoritetu. Imajući takve atribute, zaslužuje samo Božji gnjev i osudu. Pismo uči da je Božja volja da se svi ljudi obrate (2. Petrova 3:9). Upravo zato Pavao spominje da mu je Isus naglasio nužnost obraćenja od sotonine vlasti. To je ključna istina koja u propovijedanju Evanđelja mora biti naglašena. Razumljivo, takva vrsta poruke ne nailazi na odobravanje grešnika. No, propovijedanje obraćenja nema za cilj svidjeti se ili ugoditi ljudima (Galaćanima 1:10), nego biti sredstvo njihove unutarnje promjene i ulaska u Kraljevstvo.

Gledati ili vjerovati

2011-12-03T08:41:00.000-08:00

Postoje dvije vrste vida: tjelesni i duhovni. To znači da postoje i dvije vrste stvarnosti koje mogu vidjeti: vidljiva i nevidljiva. Tjelesni pogled vezan je isključivo za vidljivu dimenziju. Vidimo li pred sobom neki predmet, tada vjerujemo da se nalazi na tom mjestu. Sigurni smo u to i nitko nam to ne treba posebno dokazivati. Vjerujemo zato što vidimo! Svaki čovjek ima tu vrstu naravne vjere ograničene na vidljivo.

Duhovna dimenzija je nadmoćnija od vidljive. U poslanici Hebrejima 11:3 saznajemo da je vidljivo stvoreno iz nevidljivog. Unatoč tome, većini ljudi ono vidljivo puno je stvarnije i lakše pojmljivo od onog duhovnog. Koji je razlog tome? Duhovna smrt koja vlada srcima onih koji nisu rođeni od vode i Svetog Duha. Naime, u stanju duhovne smrti čovjek je između ostalog i duhovno slijep za stvari Božjeg kraljevstva. On ih je možda saznao posredstvom čujne ili pisane obavijesti, ali one su mu unatoč tome daleke i nestvarne. Upravo zato je Isus istaknuo važnost novog rođenja ispred svega ostalog: „Tko se ne rodi odozgor, taj ne može vidjeti Božje kraljevstvo.“ (Ivan 3:3) Zanimljiva je grčka riječ eido koja se koristi za pojam gledanja. Ona znači: razumjeti, biti svjestan nečega, uzeti u obzir, osjećati ili razmišljati. Duhovno vidjeti u biblijskom kontekstu znači imati otkrivenje istine Božje riječi. Biblija je pisana riječ na papiru. Svatko je može čitati tjelesnim očima, ali primiti otkrivenje samo oni koji se pokore pred osobom koja je njezino utjelovljenje - Gospodinom Isusom Kristom.

Isusov učenik Toma imao je problem s gledanjem i vjerovanjem. Nije bio prisutan kad su ostali učenici ugledali uskrslog Krista. Kad je čuo vijest o tome reagirao je tjelesno: „Neću vjerovati dok ne vidim!“ Božja milost mu je izašla u susret. Isus je stao pred njega, pokazao mu rane na svom tijelu. U trenutku kad su tjelesne oči registrirale da je uskrsli Krist stvaran, povikao je: „Vjerujem!“ Isus ga je pozvao da ne bude više nevjernik nego vjernik. Pri tom je naglasio nešto vrlo važno za nas danas: „Vjeruješ zato što me vidiš! Blagoslovljeni su oni koji će vjerovati, a da nisu vidjeli!“ (Ivan 20:29) Ne smijemo se povoditi za Tominim primjerom i tražiti vidljivo očitovanje nevidljivih stvarnosti Božjeg kraljevstva. Njemu je Bog izvanredno izašao u susret, no to nikako nije obrazac kasnijeg Božjeg djelovanja. Isus jasno kaže, odonda, ljudi moraju početi i nastaviti vjerovati bez gledanja, tj. traženja vidljivih dokaza. Tada će biti blagoslovljeni. Suverena je Božja odluka hoće li ili neće nekome vidljivo otkriti ponešto od duhovnih stvarnosti.

Apostol Pavao donio je recept za kršćanski život: „Krećemo se, naime, u području vjere, a ne u području gledanja.“ (2. Korinćanima 5:7) Kretati se u području vjere znači doslovno duhom, dušom i tijelom prihvatiti istinu Božje riječi kao jedini suvereni standard, autoritet i mjerodavni pokazatelj. To ne znači skrenuti u negativnu fanatičnost i početi ignorirati ono vidljivo. Sotona je bog ovog svijeta u kojem živimo. Slika koju nam postavlja pred oči redovito je negativna, obeshrabrujuća i demotivirajuća. On želi da povjerujemo kako je to stvarnost na koju smo osuđeni i koja neće biti promijenjena u našem slučaju. No, mi znamo da nas Isus poziva da slušamo Njegov glas. Svaka vidljiva stvarnost može biti promijenjena djelovanjem nevidljive.

Pogledajmo na jednom primjeru iz Isusove zemaljske službe kako je blagoslovljeno kad čovjek vjeruje u ono što Isus kaže, a ne ono što oči vide. Nadstojnik sinagoge Jair imao je kći na umoru. Pozvao je Isusa da se pomoli za dijete i krenuli su zajedno prema njegovoj kući. Pretekli su ih uplakani ukućani koji su Jairu javili tužnu vijest: „Dijete je umrlo.“ To je bila slika onog vidljivog i nedvojbeno stvarnog stanja. No, postoji viša stvarnost. Jair je mogao reći Isusu: „Pusti Učitelju, hvala ti na spremnosti da pomogneš, ali prekasno je!“ Isus se nije osvrnuo na ono vidljivo. On je bio vjernik u Božju riječ, kretao se u području vjere. Uplakanom ocu uputio je riječi: „Ne boj se! Samo vjeruj!“ Drugim riječima, nemoj dopustiti da ono što vidiš i čuješ o stanju tvog djeteta pokoleba tvoju vjeru! Zatražio si moju pomoć i ja ću djelovati na temelju Božjeg obećanja da ću spasiti svakoga tko me zazove vjerom!

Niti smrt ne može spriječiti Gospodina da djeluje tamo gdje je vjera prisutna. Isus je prišao tijelu mrtve djevojčice i vjerom izgovorio: „Djevojčice, ja ti govorim, ustani!“ Nevidljivo mijenja vidljivo. Životni duh ušao je u mrtvo tijelo i čudo se dogodilo!

Što god s negativnim predznakom vidimo tjelesnim očima u svom životu, znajmo da postoji i nevidljiva dimenzija Božjeg kraljevstva. Tamo se nalazi spasenje po vjeri u Isusa Krista. Neka nam Sveti Duh donese otkrivenje veličanstvene sile uskrslog Krista, kako bismo počeli vjerovati u sliku koju pred naše oči stavlja Bog. Ona je za razliku od vidljive stvarnosti ovog svijeta ohrabrujuća, poticajna, puna nade i blagoslovljena.

UN potvrđuje Isusova proročanstva

2011-12-03T08:39:00.000-08:00

Novi tajnik UN-a Ban Ki - moon izjavio je: „Idućih desetljeća, promjene u našem okolišu i potresi nastali zbog suša, poplavljenih priobalnih područja, pa sve do gubitka obradive zemlje, vjerojatno će postati glavni pokretač ratova i sukoba.“ (Metro 2. ožujka 2007.)

Sve do nedavno, svijet je ismijavao kršćane koji su proročki upozoravali da je ljudski rod ušao u posljednju vremensku etapu pred drugi Kristov dolazak. S jedva prikrivenim podsmijehom bi govorili: „Pa što ako tu i tamo izbije rat, bilo ih je i prije u povijesti!“ „Zašto da potresima i poplavama pridajemo toliku važnost, to se također uvijek događalo?“ Da, uvijek se događalo, ali nikad u tolikom razmjeru i s učestalim ponavljanjem. Danas se više nitko ne smije. Ljudi postaju sve svjesniji da su biblijska upozorenja savršeno točna, što dokazuje da su nadahnuta Svetim Duhom. Glavni tajnik UN - a ispravno je dijagnosticirao stanje svijeta, ali zapravo nije rekao ništa novo. Onaj koji će suditi svijetu sve je to odavno prorekao.

Potresi - „Bit će velikih potresa zemlje …“ (Luka 21:11)

Glad izazvana sušom i gubitkom obradive zemlje - „… bit će gladi.“ (Marko 13:8)

Poplavljena priobalna područja - „Na zemlji će narodi biti u tjeskobi i neizvjesnosti zbog huke morskih valova.“ (Luka 21:25)

Ratovi - „Čut ćete za ratove i glasine o ratovima.“ (Matej 24:6)

Svatko od nas neminovno se suočava i suočit će se u budućnosti s nadolazećim kataklizmama. Pitanje koje se postavlja jest sljedeće: kako će one utjecati na nas? To prvenstveno ovisi o našem duhovnom stanju i odnosu sa živim Bogom. Za duhovno mrtve ljude došlo je vrijeme straha i užasa. Isus to stanje opisuje kao „umiranje od straha u očekivanju onoga što će zadesiti svijet“ (Luka 21:26) Za one ljude koji su obraćeni, nanovorođeni i čiji život je utemeljen na Božjoj riječi, sadašnji i predstojeći događaji imaju drugačiji predznak. Iako strašni u svoj naravi, oni su najava najradosnijeg trenutka koji svaki istinski Isusov sljedbenik očekuje - povratak Gospodara. Upravo zato nam poručuje: „Kada se to počne zbivati, uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje.“ (Luka 21:28) Da, svijet će biti pogrbljen, spuštene glave, ponižen i svjestan suda koji ga je snašao zbog odbijanja da se obrati i prihvati spasenje po vjeri u Krista. S druge strane, naše držanje će biti uspravno, s pogledom uprtim prema gore. Zadnje Isusove riječi u knjizi Otkrivenja glase: „Da, dolazim uskoro!“ (22:20)

Izvor vjere

2011-12-03T08:37:00.001-08:00

Nafta je crno zlato. Taj dragocjeni energent pokreće svjetsku industriju. On diktira mnoge političke događaje i odluke, uzrokuje čak i vođenje ratova. Neke države doslovno plivaju na naftnim izvorima. S druge strane, neke uopće nemaju nafte ili je nemaju dovoljno, tako da su je prinuđene uvoziti. Vlade potiču geološka istraživanja i spremne su uložiti velika novčana sredstva kako bi se pronašli novi izvori. Nitko nasumce ne gradi postrojenje, bez prethodnih istraživanja koja potvrđuju prisutnost nafte u određenom području. Nakon što se otkrije nalazište, podiže se bušotina i nafta se počinje crpiti iz zemljine kore.

Vjera je u duhovnom kontekstu vrlo slična nafti. Ne može se pronaći bilo gdje. Nužno je otkriti njezin izvor kako bi je se moglo crpiti. Gdje je možemo naći i slikovito rečeno, početi bušiti? Prorok Izaija govori „da će ljudi radosno crpiti vodu s izvora spasenja“. (12:3) Spomenuta voda sastoji se od dva osnovna sastojka. Prvi je Božji Duh. U Ivanovom evanđelju vidimo Isusov poziv: „Ako je tko žedan, neka dođe k meni, i neka pije tko vjeruje u mene. Kako veli Pismo: 'Iz njegove nutrine će poteći potoci žive vode.'' To je rekao za Duha kojega su imali primiti oni koji vjeruju u njega.“ (7:37,39). Drugi sastojak je Božja riječ. Apostol Pavao kaže da „vjera dolazi od propovijedanja Kristove riječi“ (Rimljanima 10:17). Vjera i Božja riječ su neodvojivi! Bilo koje učenje ili djelovanje koje nije sto posto utemeljeno na Božjoj riječi nije vjersko u biblijskom kontekstu.

Božja volja je da se napajamo na Njegovom duhovnom izvoru, a to je Krist. Iako slični, Božji i naftni izvori se u nečemu razlikuju. Naime, naftni izvori su ograničeni i presušit će prije ili kasnije. Isto će se dogoditi i s drugim prirodnim energentima. Za razliku od njih, izvor spasenja u Kristu nikad neće presušiti. Bolje od toga, njegova razina nikad se ne spušta. Uvijek je maksimalna, bez obzira na potrošnju. Ta istina bi nas trebala motivirati da počnemo tražiti svoj životni izvor spasenja. Sveti Duh je naš vodič koji će nam pokazati „pravo mjesto“ ukoliko smo stvarno čvrsto odlučili da ga pronađemo.

Cijena grijeha

2011-12-03T08:34:00.001-08:00

Što nas potiče da lažemo, varamo, krademo, psujemo, mrzimo, ubijamo, pijančujemo, drogiramo se, bludimo, kockamo, štujemo idole i činimo druge grijehe? Duhovna smrt koja vlada u našem srcu! Ona je generator koja proizvodi grešno djelovanje u našem životu. Sotona je upravitelj tog generatora. On nam kaže: „Samo uživaj u svom grijehu. Samo se jednom živi!“ Da, to je točno. Međutim, otac laži ljudima ne kaže cijenu uživanja u grijehu. Jesmo li se ikad pitali koliko će na koštati grešan život kad se bude izdavao račun, a to se mora dogoditi prije ili kasnije. Imamo li hrabrosti pogledati iznos? Pavao kaže „da je plaća za grijeh smrt“. (Rimljanima 6:23). Mnogi ljudi već za svog života pokušavaju podmiriti račun. Zato postaju religiozni, čine mnoga djela koja smatraju dobrima, iskupljuju se na sve moguće načine koje smatraju ispravnim.

Ništa od toga nije ugodno Bogu! Plaća grijeha je smrt duhovne prirode, u konačnici vječna odvojenost od Boga. Nitko od nas nema dovoljno da plati račun. Možda mislimo, pa nisam u životu pogriješio više od deset puta. To kažemo u neznanju zato što nemamo spoznaju širine grijeha. Dovoljno je što smo duhovno mrtvi u srcu, čak i da smo pogriješili samo jedan put, a budimo sigurni da smo više puta. Netko je platio cijenu našeg grijeha. O tome možda nemamo pojma, ili smo nešto načuli, no nije nam privuklo pozornost. Sada je vrijeme da čujemo! Nema važnije poruke za naš život! Isus Krist je na golgotskom križu platio cijenu naših grijeha. Iz Njegovog izmučenog tijela tekla je krv. Biblija kaže „da bez prolijevanja krvi nema oproštenja“. (Hebrejima 9:22) Sjetimo se svog zadnjeg grijeha i budimo sigurni; i zbog tog počinjenog zlodjela, On je prolio svoju nevinu krv. Kupamo se u moru svojih grijeha i znamo da ne možemo platiti. Isus je Spasitelj na obali koji nam nudi svoju probodenu ruku. Sveti Duh svjedoči našem srcu: „Zazovi Isusa Krista, zahvali mu što je platio tvoj račun!“ Ako to prihvatimo vjerom, tada moramo prestati sa svakim pokušajem plaćanja računa našeg grijeha. Takvim postupkom zapravo bi dokazali da ne vjerujemo u istinu da je Isus platio naš račun, a to je ono što najviše žalosti Boga.